Za radoznale

Pokušaj rekonstrukcije obrambenog zida na Pokojišču iznad Ljubljanske kotline (Slovenija).
Claustra Alpium Iuliarum kasnorimski je obrambeni sustav, sastavljen od nekoliko dijelova kamenih zidova, kula i tvrđava. Njegov nastanak seže još u drugu polovicu 3. stoljeća, u vrijeme kad je Rimsko Carstvo bilo na pragu svoga zalaska, oslabljeno građanskim ratovima i prodorom barbara. Obrambeni je sustav bio dio vojne krajine sve do početka 5. stoljeća.

Njegova je namjena bila nadzor glavnih prijelaza u antičku Italiju (Italia). Izgled pojedinačnih zidova bio je takav da su se maksimalno prilagođavali prirodnom obliku terena i tako koristili njegov obrambeni potencijal.

Claustra Alpium Iuliarum vjerojatno je najveći arhitektonski pothvat iz rimskog doba na području današnje Slovenije te se nalazi uz bok najvećim antičkim spomenicima u Europi (na primjer limesu na Dunavu i Hadrijanovom zidu u Engleskoj).

Pokušaj rekonstrukcije obrambenog zida i utvrde na Lanišču (Slovenija).
U antičkim izvorima možemo pronaći više opisa. Danas upotrebljavamo izraz claustra Alpium Iuliarum. Prvi ga je upotrijebio rimski povjesničar Amijan Marcelin (Ammianus Marcellinus) u 4. stoljeću, koji je zapisao sljedeće: »Veritis defensoribus ne captus ab hoste veniret et subornatus, atque contigeret aliquid in civitatis perniciem, quale per Acacium acciderat comitem, quo per fraudem a Magnentiacis militibus capto, claustra patefacta sunt Alpium Iuliarum.« (»Branitelji strahovali su da će ga uhvatiti tijekom putovanja i da će preći na stranu neprijatelja radi mita te da je grad u opasnosti. Slično se dogodilo generalu Akaciju; Magnencijevi su ga vojnici uspješno zarobili i tako su "zatvarači" Julijskih Alpa bili slobodni za prolaz.«). Šašel, 1971.

filozof

Na terenu rekonstruirana utvrda na Lanišču (Slovenija)
Arheološki park Principij – zgrada vojnog zapovjedništva u Rijeci

Ostatke obrambenog sustava claustra Alpium Iuliarum možemo slijediti od Rijeke u Hrvatskoj (antička Tarsatica) preko zapadne Slovenije do Julijskih Alpa. Točnije, ide od Rijeke preko Jelenja i nastavlja do Babnog polja, Bloške planote, Rakitne i Pokojišča. Sustav zatim protječe iznad Vrhnike, Logatca, preko Lanišča i Hrušice te završava u Zarakovcu kod Cerknog.

Prostire se dakle preko Slovenije i Hrvatske i možemo ga pronaći u jedanaest slovenskih i pet hrvatskih općina. Zajedno s prekidima, sustav je dug približno 130 kilometara. Danas znamo za više od 30 kilometara arheoloških ostataka obrambenih zidova s više od 100 kula.

Pojedinačni zidovi dugi su od nekoliko stotina metara do nekoliko kilometara, zidovi su široki od jednog do dva metra. Sustav obuhvaća 4 tvrđave i 4 utvrde. Obrambeni je sustav prema uputama antičkih stratega i vojnog vrha izgradila rimska vojska koja ga je upotrebljavala manje od stoljeća i pol, nakon čega je zbog vojno-političkih promjena napušten.

filozof

Ostaci obrambenog zida u Studenoj djelomično su konzervirani

Sustav claustra Alpium Iuliarum u kasnorimskom su razdoblju izgradili zbog sve češćih građanskih ratova i prodora barbarskih plemena na rimsko područje. Bitke su se odvijale sve bliže antičkoj Italiji i srcu Carstva, Rimu.

Područje kroz koje protječe obrambeni sustav antički su geografi nazvali Julijske Alpe (Alpes Iuliae). Usprkos brdovitom i neravnom terenu omogućavao je najlakši prijelaz na Apeninski poluotok. Stoga su antički stratezi u ključnom trenutku druge polovice 3. stoljeća na tom području započeli graditi obrambenu liniju.

Ostaci obrambenog zida u Studenoj (Hrvatska)
Glavni zadatak obrambenog sustava bio je nadzor i zaštita svih predjela koje je bilo prilično jednostavno prelaziti. Primjerice, prijelaze, prirodne prolaze i ceste.

filozof

Povijesna pozadina

ANTIČKI SE RIM RASPADA

U 3. je stoljeću preko granica rimskog imperija počeo pristizati značajan broj barbarskih plemena. Moć do tada nepobjedivog imperija polako je opala i nastupio je početak njegova kraja. Na prvi su pogled to bili usamljeni kritični slučajevi, ali ipak je Carstvo zapalo u veliku krizu iz koje se više nikada nije izvuklo.

Car Dioklecijan (284-305) uspio je krajem 3. stoljeća stabilizirati imperij. Korjenitim je reformama između ostalog obnovio vojsku. Ipak je to za građane bilo izuzetno teško vrijeme, daleko od blještavila i sjaja Augustova doba na početku 1. stoljeća. Vjerojatno su gospodarska i moralna kriza države bili neki od razloga što je car Konstantin (I.) Veliki (306-337), za razliku od Dioklecijana, proglasio kršćanstvo službenom vjerom. Na kraju vladavine cara Konstantina u Carstvu je vladao mir.

No uskoro su se razvili unutarnji sukobi potaknuti prijeporima zbog vođenja države, organizacijskim problemima i vjerskim sukobima. To je dovelo do građanskih ratova koji su ponovno oslabili državu. Usprkos unutarnjoj krizi, Carstvo se uspješno odupiralo sve većim skupinama ljudi koji su se pokušavali probiti preko granica. Krajem 4. stoljeća na tron dolazi zadnji univerzalni rimski car, Teodozij (I.) Veliki (378-395). U vrijeme njegova vladanja kršćanstvo je postalo obvezna vjera imperija, dok su nekršćane proganjali. Uspio je suzbiti dva veća prisvajanja (tj. nezakonita, nasilna oduzimanja oblasti) i ponovno urediti odnose u Carstvu. Državu je podijelio na istočni i zapadni dio. Nakon njegove smrti njima su zavladali njegovi sinovi, na zapadu Honorij (393-423), a na istoku Arkadij (395-408).

Time je Rimsko Carstvo zauvijek podijeljeno. Istočni se dio razvijao i održao sve do kraja srednjeg vijeka, a danas ga nazivamo Bizantsko Carstvo (Bizant). Zapadni dio životario je još nekoliko desetljeća do 476. godine, kada su ga međusobno podijelili susjedni narodi nakon svrgnuća zadnjeg rimskog cara Romula Augustula (475-476).

Nastanak sustava claustra Alpium Iuliarum možemo smjestiti u doba cara Dioklecijana, u razdoblje jačanja Carstva. Vojni su stratezi najvjerojatnije željeli zaštititi strateški važan ulaz u antičku Italiju, pod nazivom ilirsko-italska vrata – područje između Rijeke na jugu Hrvatske i Alpa na sjeveru. Obrambeni sustav bio je vjerojatno upotrebljavan samo za vrijeme unutarnjih građanskih ratova u 4. stoljeću, a u manjoj mjeri i prilikom upada barbarskih plemena u 3. stoljeću. S Teodozijevom podjelom Carstva obrambeni je sustav izgubio svoju svrhu. Skromna arheološka otkrića i pisani izvori ne pružaju nam dovoljno zadovoljavajućih odgovora o nastanku, namjeni, ulozi i napuštanju sustava claustra Alpium Iuliarum. Sigurno je međutim da je obrambeni sustav nastao kao dio strategije rimske države koja se pokušala još jednom prikazati kao svjetska velesila i na taj način krojiti povijest tadašnjeg svijeta.

Rimska vojska

RIMSKI VOJNIK NA OBRAMBENOM ZIDU

Oprema rimskog vojnika, kakvu poznajemo iz brojnih dokumentarnih serija i filmova, razlikuje se od kasnorimske vojničke uniforme koju su nosili vojnici na obrambenom sustavu claustra Alpium Iuliarum. Zašto je to tako?

Značilen meč rimske vojske gladij (gladius) je v 3. stoletju zamenjal daljši meč, ki so ga do tedaj imeli le konjeniki. Prav tako kot ščit je vojaku omogočal bolj samostojen boj.

U 3. i 4. stoljeću rimska se vojska najčešće borila u državnim ratovima te protiv barbarskih upada. To je iznimno razrijedilo vojne redove, zbog čega je obrana utvrđenih položaja postala važnija od neposrednih bitaka.

Opao je broj vojnika u legijama, vjerojatno za cijelu četvrtinu, na svega 1000 vojnika. U svoje su redove morali primati sve više stranih plaćenika. Sve spomenute promjene utjecale su na prilagođavanje vojničke opreme i načina ratovanja. Velika je vojska bila pozivana samo radi većih bitaka ili pohoda, tako da su prevladavale manje, brze jedinice. One su napadale munjevito kako bi što prije uništile protivnike. Takav način ratovanja postavio je temelje za srednjovjekovno ratovanje.

U 3. i 4. stoljeću rimski je vojnik u legiji bio puno više izložen. Kompaktni su se vojni redovi u bitkama često raspadali, što je vodilo tome da se svaki vojnik bori samostalno, čemu je bila prilagođena i njegova oprema. Vojna odora nije bila jedinstvena jer je sve više stranih plaćenika sa sobom donosilo i svoju opremu i oružja.

Oficirska kaciga često je bila ukrašena dragim kamenjem. Štit za nos pojavio se tek u 4. stoljeću. Takva kaciga pružala je dobru zaštitu, iako je zapovjednik u njoj slabije čuo.
U kasnorimsko doba umjesto tradicionalnih dugih kopalja (pilum) počeli su upotrebljavati različite vrste kopalja. Najčešće su se upotrebljavala jednostavno oblikovana koplja.
Plumbata je 50 cm duga puškica s olovom, kakve su vojnici nosili postavljene na unutrašnjoj strani štita. Stavljali su ih na ruke, vrlo su učinkovite bile na udaljenosti preko 60 m. Vjerojatno su njima bile naoružane jedino elitne vojne jedinice.
U 3. su stoljeću rimski vojnici sve češće nosili ukrašene tunike s dugim rukavima. Preko njih su stavljali obložene oklope ili košulje od metalnih prstenova.
U 4. stoljeću štitovi nisu više bili kvadratnog nego ovalnog oblika. Tako su bili praktičniji i vojnicima su omogućavali bolju samostalnu borbu.
Pred kraj 2. stoljeća otvorene vojničke sandale zamijenili su zatvorenim cipelama ili čizmama. One su bile osobito omiljene kod vojnika koji su bili raspoređeni na sjevernim područjima Carstva. Do 4. stoljeća uobičajen su dio vojne odore postale duge hlače.

Arheološka otkrića

ARHEOLOŠKA OTKRIĆA

Na većini nalazišta obrambenog sustava claustra Alpium Iuliarum arheolozi su pronašli vrlo malo predmeta iz rimskog doba, ponekad nisu uspjeli pronaći ništa. Većinom su očuvani samo arhitektonski ostaci koji nam ne govore mnogo o načinu života vojnika na tom području. Na temelju rijetkih nalaza zaključujemo da vojnici nisu bili stalno nastanjeni u zidinama te da su na obrambeni sustav dolazili samo u slučaju prijeteće opasnosti.

Nešto više arheoloških nalaza iskopano je na najvažnijim dijelovima obrambenog sustava, između kojih se nalazi tvrđava Ad Pirum i principij u Tarsatiki. Razmjerno rijetko pronađene zdrobljene keramičke posude i potpuno uništene kovane predmete, kao što su fibule, kopče pojasa i različito oruđe i oružje, možemo datirati na određeno desetljeće. Ti nam predmeti daju uvid u intenzitet naseljenosti. Budući da je obrambeni sustav bio u funkciji približno jedno stoljeće, za točno datiranje nastanka, upotrebe, obnove i napuštanja obrambenih zidova možemo se poslužiti jedino pronađenim novcem iz tog vremena.

Brončana fibula iz principija u Tarsatiki. Dio odore višeg državnog dužnosnika ili vojničkog časnika. Izrađeni su od kraja 3. do početka 5. stoljeća.

021
Dio posrebrenog ili pokositrenog vojnog paradnog oklopa iz okolice tvrđave Ad Pirum, prestižno vlasništvo rimskog časnika iz druge polovice 3. stoljeća.
Brončana kopča remena, druga polovica 4. stoljeća, početak 5. stoljeća, tvrđava Ad Pirum.
Stilizirana brončana lubanja bika (bucranium) iz principija u Tarsatiki. Zavjetni dar ili ukrasni element žrtvenika. Smatra se da je vjerojatno riječ o daru nekoga vojnika koji je tu služio vojnu službu.
Vrh strijele s olovnim drškom (plumbata), 4. stoljeće, tvrđava Ad Pirum.


Arheološki ostatci koji su vjerojatno bili vlastništvo civilnog stanovništva u tvrđavi Ad Pirum brojniji su u usporedbi s vojničkim. Tu su u prvom redu dijelovi oruđa koje su upotrebljavali različiti obrtnici, na primjer tesari, zatim olovke, ključevi i slično. Iznenađuje razmjerno velik broj ženskih nošnji. Sve to dokazuje da u tvrđavi nije bila nastanjena samo vojna jedinica, nego prije svega civilno stanovništvo.

Koštana ukosnica, dio ženske nošnje, 4. stoljeće, tvrđava Ad Pirum.
025
Željezni nož s koštanom drškom, 4. stoljeće, tvrđava Ad Pirum.
Željezni ključ, 4. stoljeće, tvrđava Ad Pirum.
Zidarska žlica i otisak u žbuci na zidu utvrde na Lanišču koji potpuno odgovara.


Rimski novci općenito omogućuju uvid u novčanu, političku i ekonomsku povijest, mitologiju, religiju, arhitekturu i ekonomsku moć stanovništva. Jednako tako pomažu i u vremenskom određivanju drugih arheoloških nalazišta otkrivenih u blizini. Na osnovi detaljnijih analiza novca možemo odrediti koliko su ga dugo kovali i koliko je dugo bio u optjecaju. Upravo s tog aspekta novčani nalazi imaju najveću težinu pri vremenskom određivanju nastanka, rušenja, podizanja ili napuštanja obrambenog zida.

Rijetka slučajna arheološka otkrića, kao što je zlatnik Valentinijana III., kovan između 430–455, ukazuju samo na povremenu upotrebu starih napuštenih utvrda i tvrđava u prvoj polovici 5. stoljeća.