Favna

Medvjed (Ursus arctos) je najveći predstavnik zvijeri. Njegovo tijelo je snažno i krupno. Prilikom hodanja koristi cijelo stopalo. Oči su sitne, uši kratke i zaokružene, a rep također kratak i skriven u krznu. Boja je u osnovi smeđa, ali promjenljiva. Mužjaci su veći i snažniji od ženki. Najteži ulovljeni mužjaci težili su više od 300 kg.

Radi se o noćnoj životinji, iako ga nerijetko možemo vidjeti i danju. Kreće se u hodu ili juri. Iako je na pogled neokretan i spor, može vrlo brzo trčati. Vrlo dobro pliva, a mlađe (i lakše) životinje također se dobro penju. Njegov vid je slab, a dobro su razvijeni sluh i njuh. Odmara u podzemnim jamama kojih je dovoljno na dinarskom kršu. U vezi brloga medvjed nije previše izbirljiv. Ponekad pronađe sklonište ispod srušenog stabla ili u gustoj sastojini mladog drveća. Zimu prespava, ali to nije pravo zimsko spavanje (hibernacija). Medvjed zimi često napusti brlog. Medvjed je svežder, hrani se gljivama, šumskim plodovima, podzemnim dijelovima biljki i njihovim zelenim dijelovima, beskralježnjacima, glodavcima i strvinama. Odrasle papkare može uhvatiti jedino u visokom snijegu. Također ponekad napada domaće životinje. Medvjedi se pare od travnja do lipnja. U tom se razdoblju medvjedica tjera dva do tri puta. Bređa je 7 – 9 mjeseci. U pravilu koti svaku drugu godinu. U razdoblju od prosinca do veljače u brlogu okoti jednog do četiri mladunca. Budući da medvjedica koti tijekom »zimskog spavanja«, kada se ne hrani, mladunci su prilikom rođenja iznenađujuće mali jer teže svega oko 700 grama. Spolno su zreli nakon 2,5 – 4 godine, a u prosjeku žive 30 – 40 godina. Na ovim prostorima medvjedi gotovo i nemaju prirodnih neprijatelja.

Medvjedov životni prostor su bjelogorične, crnogorične i miješane šume u nizinama i planinskom području. U Sloveniji najčešće obitava u bukovo-jelovim šumama dinarskog visokogorskog krša. Na odabir habitata uglavnom utječe čovjek. U Sloveniji su najbolji uvjeti na 400 – 1200 metara nadmorske visine.

Ris (Lynx lynx) je predstavnik obitelji mačaka. Ima kratku i široku glavu, uši s čuperkom dlake na vrhu, visoke noge i kratak rep. Crvenkasto-sivo krzno prošarano je smeđim pjegama. Vrh repa je crne boje, a trbuh bijele. Na glavi ima dlaku u obliku brade. U Sloveniji mužjak prosječno teži od 18 do 25 kg, a ženka nekoliko manje.

U vrijeme parenja je samotnjak. Njegov životni prostor mjeri 10 – 60.000 hektara. Ris je visoko specijalizirani grabežljivac koji lovi iz zasjede. Tijekom lova oslanja se na vid i sluh. Na Kočevskom lovi srne, jelene, jelena lopatara, divlje svinje, divokoze, jazavce, zečeve, divlje mačke, a od domaćih životinja psa, mačku i ovcu. Pariti se počnu u veljači ili ožujku. Nakon 70 – 74 dana ženka okoti 2 – 3 mladunca. Životni vijek risa iznosi 14 – 17 godina. Prirodnih neprijatelja nema, ali izbjegava vuka.

Naseljava prostrane nizinske i planinske šume s puno starih i oborenih stabala. U Sloveniji živi uglavnom na području dinarske šume bukve i jele. U Sloveniju je ris ponovno naseljen 1973. godine, kada su u Kočevski Rog iz Slovačke doveli tri para risova. U 2019. godini risovi su ponovno naseljeni, jer se populacija risova u Sloveniji zbog brojnih razloga jako smanjila.

Šakal (Canis aureus) je predstavnik porodice pasa. Veličine je srednje velikog psa. Od njuške do vrha repa mjeri 120 – 125 centimetara. Teži 10 – 13 kilograma, a mužjaci do 15 kilograma. Boja krzna nije jedinstvena, primijetiti možemo crvenkaste, crne, zlatno-smeđe i srebrne nijanse. Hoda po prstima, zbog toga se na mekanoj podlozi može vidjeti otisak jastučića. Karakteristika zbog koje ga možemo razlikovati od drugih zvijeri je sraslost jastučića između trećeg i četvrtog prsta. Tako ostavlja otisak u obliku srca. Otisci šapa dugi su 5 – 6 centimetara i široki 3 – 4 centimetra.

Prehrana šakala ovisi o ponudi u prirodi. Vrsta je oportunistička i nije izbirljiva u vezi hrane. Hrani se glodavcima, malim sisavcima, beskralježnjacima, vodozemcima, gmazovima, pticama, strvinama, a također ne izbjegava različite plodove i sjemenke. U Srbiji su istraživanja pokazala, da se također hrani otpadom iz klaonica. Šakali sa svojim načinom prehrane obavljaju važnu ulogu jer love štetočine na poljoprivrednim površinama, te se hrane odbačenim otpadom iz klaonica u blizini ljudskih naselja.

Šakali žive u čoporu koji vode dominantan mužjak i dominantna ženka koji se međusobno također pare. Čopor sastavljaju i njihovi mladunci, također iz prijašnjeg legla. Par je vjeran sve do smrti jednoga od njih. Mogućnost za oplodnju ženke postoji 6 – 8 dana u godini. Parenje u Europi traje između siječnja i ožujka. Nakon oplodnje bređost traje oko 63 dana. Ženka u brlogu okoti 2 – 10 slijepih mladunaca, te ih doji 8 – 10 tjedana. Kada mladunci navrše tri tjedna, prvi put napuste brlog i počnu istraživati okolicu. Mladunci su spolno zreli s navršenih 11 mjeseci. Tada mogu ostaviti roditelje ili ostanu još jednu godinu i pomažu u odgoju sljedećeg roda. Preživljavanje novog roda je veće u čoporima u kojima su prisutni prošlogodišnji mladunci.

Lisica (Vulpes vulpes) se uvrštava u porodicu pasa i naseljava šume, obradive površine i suburbanu okolinu. Najviše joj odgovara mozaičan raspored šuma i otvorena područja. Sve se više prilagođava životu u blizini gradova. Ima vitko tijelo na relativno kratkim nogama. Rep je vrlo dug. Leđa su obično crvenkasto-smeđa, a trbuh prljavo bijeli. Zimsko krzno je u sivim nijansama. Stražnja strana ušiju je uvijek crna, a vrh repa bijeli. Mužjaci su veći od ženki. Odrasli mužjak teži do 10 kilograma.

Lisica je uglavnom noćna životinja, jedino u jesen i zimu možemo je također vidjeti danju. Dane provodi u brlogu koji sama iskopa ili u napuštenim jazbinama. Iako ima kratke noge, brzo trči i pravi duge skokove koji dostižu tri do četiri metra. Dosta dobro pliva, po nagnutim stablima se također može penjati. Njezin životni prostor obuhvaća 2,5 – 15 km². U prehrani je oportunist i svežder. Veći dio prehrane predstavljaju glodavci (do 90 %), lovi također zečeve, ptice, strvine, ribe, žabe, rakove, puževe, kukce i njihove ličinke te voće. Pari se od siječnja do ožujka, a bređost traje 52 – 53 dana. U prosjeku okot broji 4 – 7 golih i slijepih mladunaca, koji teže 60 – 150 grama. Mladunci napuste brlog kada su stari 4 – 5 tjedana, kad navrše pet mjeseci već su samostalni. Životni vijek lisice iznosi do dvanaest godina. U populaciji su mužjaci brojniji. Prirodni neprijatelji lisice su vuk, ris i planinski orao, a mladunaca jastreb i sova ušara. Lisica je glavni prenositelj bjesnoće. S tom smrtonosnom virusnom bolesti može također zaraziti druge sisavce i čovjeka. U Sloveniji se provodi cijepljenje lisica protiv bjesnoće preko mamaca koje u šume izbacuju zrakoplovi.

Modra konjska smrt (Calopteryx virgo) je vretence koje boravi u čistim, kisikom bogatim vodotocima s gušćim raslinjem uz obalu, što osigurava više hladovine. Tipičan životni prostor ove vrste su prirodni šumski potoci (Kobilji curek) od svibnja do kasnog rujna. Ime je dobila po tamnoplavoj metalnoj boji krila koja blješte na suncu. Tijelo je dugo gotovo pet centimetara, a raspon krila mjeri šest centimetara.

Mužjak se udvara ženki, što je kod vretenaca prava rijetkost, i to skakutanjem i pokazivanjem svojih lijepih boja. Ustrajno tjera druge udvarače i štiti svoj teritorij. Nakon parenja ženka polaže jaja na dijelove biljke uz vodu. Iz njih se izlegu ličinke koje žive približno jednu godinu u potoku i odraslima uopće ne sliče. Ličinke su grabežljivci, te se hrane drugim vodenim ličinkama, punoglavcima i također malim ribicama. Nakon više stadija preobrazbe, ličinke izlaze iz vode na biljke na obali, te se preobraze u odraslog vretenca. Žive tek koji mjesec, a tad u letu love kukce, kao što su komarci i mušice.

Palčić je jedna od najmanjih slovenskih ptica, jer od kljuna do repa mjeri tek 10 centimetara. Teži oko 10 grama, što je kao dvije vrećice šećera koje dobijemo uz kavu. Prepoznajemo ga po visoko podignutom repu. Zbog različitih nijansi smeđe boje perja gotovo je neprimjetan. Na krilima ima pruge, crta iznad očiju je svjetlo smeđe-bijela, a smeđa pruga proteže se preko očiju. Smeđi kljun je kratak, tanak i nekoliko savijen. Noge su smeđe i srednje duge. Možemo ga promatrati cijelu godinu, jer nije ptica selica. Tijekom hladnih dana u rupama se nalazi više palčića, te tako jedni druge griju i gube manje topline, nego da se hladnoći suprotstavljaju pojedinačno.

Ove ptice najradije žive uz potoke (na primjer u dolini Kobiljeg curka), smucaju se među korijenjem u vlažnim šumama, a u naseljima dobro iskorištavaju živicu. U proljeće, mužjak među korijenjem drveća na obali od mahovine, lišajeva i trave, gradi kuglasta gnijezda. Ženka nakon toga odabere jedno gnijezdo za odlaganje jaja. Jedan mužjak može imati više ženki istovremeno. Gnijezde samo jedanput u godini.

Unatoč tome štoje mali, palčić ima iznimno snažan glas. Njegovu blizinu primijetimo po karakterističnom dovikivanju i glasnom pjevanju. Palčić se glasa ponavljajućim tik-tik ili klink prilikom opasnosti, a tijekom parenja su iznenađujuće glasni.

Šišmiši roda Plecotus prepoznatljivi su po dugim ušima, no kad miruju sklapaju ih ispod krila. Hrane se uglavnom noćnim leptirima, mušicama, sitnim kornjašima, ali i gusjenicama te paucima koje ulove izravno s grančica i listova. Tipično stanište čine listopadne miješane šume. Dugouhi šišmiši većinom ne migriraju, a najdalje zabilježene migracije su one između ljetnih i zimskih skloništa, na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara. Ljetne porodiljne kolonije formiraju najčešće u dupljama drveća ili na tavanima crkava i zgrada, dok im kao zimsko sklonište najčešće posluže špilje, podrumi i tuneli.

U mješovitim šumama planinskog područja obitava jastrebača, velika sova koja je bojom perja prilagođena okolišu pa obzirom na prisutnost snijega, ima svjetlije perje iako postoji i tamnija forma. Naziv je dobila po tome što ima duži rep od drugih sova. Resasti rubovi te velika površina krila omogućuju polagane zamahe što let čini gotovo nečujnim, a nju vrhunskom grabežljivicom koja se hrani glodavcima i manjim pticama. Kosti, dlaku, perje i ostale neprobavljene ostatke izbacuje u obliku gvalica.

Puh je prava spavalica! U zimskome snu provede čak više od pola godine što duže od svih drugih sisavaca. Kad se na proljeće konačno probudi, najprije provjeri pupove iz kojih će kasnije nastati plodovi poput bukvice ili žira koji su njegova najslasnija hrana. Ukoliko nema dovoljno pupova, vratit će se u svoje skrovište i nastaviti spavati do idućeg proljeća. Rimljani su puhove lovili i pripremali na razne načine, smatrali su ih pravom delikatesom.

Davne 1689. godine Janez Vajkard Valvasor pisao je o zmajevim mladuncima koje je primijetio u izvoru Lintvern blizu Vrhnike. Nije znao o kojim životinjama se radi te ih je opisao: »Sigurno neka vrsta guštera ili podzemni crv koji se nalazi i na drugim područjima.« Već tada je bio svjestan da se ispod zemljine površine nalazi nešto tajanstveno i skriveno – podzemni svijet jama. Približno sto godina kasnije vodila se bitka za njezin opis i prestiž u kojoj je Joseph Nicolai Laurenti pretekao Giovannija Antonia Scopolija. Tako je čovječja ribica dobila svoje latinsko ime i postala prva jamska životinja na svijetu koja je dobila znanstveni opis. Scopoli ju je kasnije pravilno smjestio među vodozemce, a ne među ribe kao što možda ukazuje njezin slovenski naziv. Godine 1801. predstavljena je u Londonu tadašnjim znanstvenicima te je postala svjetski poznata. Istraživači su životinje uspjeli pronaći u jamama na Dinarskom krasu u Sloveniji, Italiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Primjerke su iz Slovenije slali diljem svijeta, u dvije europske jame su ih čak probno naselili, gdje žive i danas.

Priča tankovratnog podzemljara nešto je mlađa, ali ništa manje zanimljiva. Godine 1831. otkrio ga je u Postojnskoj jami jamski vodič Luka Čeč. Odnio ga je grofu Hochenwartu, a taj Ferdinandu Schmidtu, amaterskom entomologu koji je živio u Ljubljani te je zbog nedostatka vlastitog vrta proučavao kukce. Kukca je opisao, dao mu latinski naziv i slovensko ime drobnovratnik. To je bio prvi opisani jamski kukac na svijetu. Životinji je nedostajao dio tijela, zato je Schmidt ponudio nagradu onome tko mu donese cijelog kukca. Dugih šesnaest godina nakon toga sam ga je pronašao. Tijekom potrage otkrio je i opisao brojne druge jamske životinje i tako pokazao znanstvenicima posve novi svijet ispod nas. Postojnska jama time je postala kolijevka svjetske speleobiologije, dakle biologije jamskih životinja.