Idrija je bila zbog svog rudnika važan dio Austrijskog Carstva ali je unatoč tome tek 1754. godine dobila pravog liječnika. Bio je to Giovanni Antonio Scopoli koji je uz svoj novi posao dobio besplatan stan, dobru godišnju plaću i dodatna sredstva za preseljenje i namještaj. Brinuo je o ranjenim i bolesnim rudarima, njihovim obiteljima i stanovništvu iz susjednih krajeva. Volio je istraživati botaniku na području Idrije, u planinskim predjelima i kasnije također diljem Kranjske. Proučavao je kemiju i metalurgije za učenike u rudniku te u Idriji ostao 16 godina. Po njemu su nazvane brojne biljne i životinjske vrste, i to kranjski bijeli bun (Scopolia carniolica), Skopolijeva gušarka (Arabis scopoliana), Senecio scopolii, uskolisni strupnik (Scrophularia scopolii), pauk Pisaura mirabilis. Puno vrsta je prvi put opisao i imenovao, na primjer Moehringia ciliata Scop., gola vrba (Salix glabra Scop.), siva vrba (Salix eleagnos Scop.), alpska vrba (Salix alpina Scop.) i Salix serpillifolia Scop., zvončić (Campanula cespitosa Scop.), leptir šumski okaš (Lopinga achine Scop.) itd.
Scopolija je na radnom mjestu zamijenio Balthasar Hacquet koji je došao u Idriju upravo zbog poznatog, gotovo slavnog Scopolijeva rada. Naučio je slovenski, liječio je trovanja živom te se bavio porodiljstvom na Idrijskom. Želio je osvojiti Triglav, što mu je nakon više pokušaja i uspjelo. Triglav je nazvao Terglou i njegovo ime ponio u svijet u nazivima Crepis terglouensis Hacquet i Gentiana terglouensis Hacquet. Zbog značajnog doprinosa razvoju prirodoslovlja, botanici su po njemu nazvali volujsko oko (Hacquetia epipactis) i Pedicularis hacquetii.
Ne smijemo zaboraviti idrijskog prirodoslovca Henrika Freyera, rođenog u Idriji, koji je kao dijete slušao razgovore Scopolia i svog oca. Danas je Freyer najpoznatiji po nazivu Blagajevog likovca (Daphne blagayana Freyer), a u muzejskim krugovima po neumornom paleontološkom i preparatorskom radu. U Postojnskoj jami otkrio je čeljust jamskog lava, a u Mokriškoj jami kostur jamskog medvjeda koji je danas izložen u Prirodoslovnom muzeju u Ljubljani. Čovječjoj ribici dao je ime repati vodozemac i svijetu predstavio aragonitne kristale (sige) iz Ravenske jame.
Puno biljnih i životinjskih vrsta otkriveno je i prvi put opisano na slovenskom tlu te imaju u Sloveniji tipsko nalazište (locus typicus), a raširene su također diljem Europe. Tome su kumovale upravo povoljne povijesne okolnosti i niz slučajnosti, puno su tome doprinijeli također istraživači iz Idrije.
Latinsko ime roda potječe od imena grčke božice Iris koja se ljudima pojavljivala u obliku duge na nebu, a simbolizirala je glasnika Zeusovih poruka. Junona, glavna rimska božica i zaštitnica žena, smatrala je peruniku svetom biljkom. U drevnoj rimskoj medicini se njen podzemni podanak koristio kao ekspektorans, vrednovao zbog protuupalnog djelovanja i pomoći kod ublažavanja zubobolje. Ekstrakt rizoma koristio se u obliku hidromela, odnosno mješavine meda i alkohola za čišćenje sluznica i žuči. No, zbog otrovnosti, potreban je poseban oprez prilikom upotrebe bilo kojeg dijela, osobito podzemnog podanka, u ljekovite svrhe.
Ilirska perunika je nešto veća od drugih vrsta, ima razgranjeni podzemni podanak, odnosno rizom koji je čvrst i aromatičan. Nakon što ga se razreže, treba ga sušiti u sjeni, navesti lanenim koncem i pohraniti. Kako biljka stari, počinju je izjedati životinje, što pospješuje njen miris. Rizom ima smirujuće i ublažavajuće odlike koje su idealne protiv kašlja i za izbacivanje katara, a dobivaju se i ekstrakti za upotrebu u prehrani, kozmetici, proizvodnji vina i likera. U kombinaciji s octom, pomaže kod uboda divljih životinja, kod problema sa žuči, kod spazama, hipotermije ili drhtavice te kod prijevremene ejakulacije. Ispijanje s bijelim vinom, potiče menstruaciju. Dekokt je dobar za parne kupke kod ginekoloških problema, a ako se ekstrakt nanese u obliku vaginaleta s medom, djeluje abortivno. Nanesen kao pasta s octom i masti od ruža, pomaže kod glavobolje.
Teofrast piše da u Europi nema nijedne aromatične biljke osim perunike jer sve druge aromatične biljke rastu u Aziji. Od perunika su najbolje one koje rastu u Iliriji, ali ne u priobalju, već u unutrašnjosti, a osobito prema sjeveru. Ne zahtjeva drugu brigu ni njegu osim sušenja podanka nakon njegovog temeljitog čišćenja. Izgled stabljike nalikuje čepljezu iako perunika ima kraću i tvrđu stabljiku. Od podanka se dobivao ekstrakt koji se koristio kao aroma te za pripravke melema.
Latinsko ime roda potječe od imena grčke božice Iris koja se ljudima pojavljivala u obliku duge na nebu, a simbolizirala je glasnika Zeusovih poruka. Junona, glavna rimska božica i zaštitnica žena, smatrala je peruniku svetom biljkom. U drevnoj rimskoj medicini se njen podzemni podanak koristio kao ekspektorans, vrednovao zbog protuupalnog djelovanja i pomoći kod ublažavanja zubobolje. Ekstrakt rizoma koristio se u obliku hidromela, odnosno mješavine meda i alkohola za čišćenje sluznica i žuči. No, zbog otrovnosti, potreban je poseban oprez prilikom upotrebe bilo kojeg dijela, osobito podzemnog podanka, u ljekovite svrhe.
Ilirska perunika je nešto veća od drugih vrsta, ima razgranjeni podzemni podanak, odnosno rizom koji je čvrst i aromatičan. Nakon što ga se razreže, treba ga sušiti u sjeni, navesti lanenim koncem i pohraniti. Kako biljka stari, počinju je izjedati životinje, što pospješuje njen miris. Rizom ima smirujuće i ublažavajuće odlike koje su idealne protiv kašlja i za izbacivanje katara, a dobivaju se i ekstrakti za upotrebu u prehrani, kozmetici, proizvodnji vina i likera. U kombinaciji s octom, pomaže kod uboda divljih životinja, kod problema sa žuči, kod spazama, hipotermije ili drhtavice te kod prijevremene ejakulacije. Ispijanje s bijelim vinom, potiče menstruaciju. Dekokt je dobar za parne kupke kod ginekoloških problema, a ako se ekstrakt nanese u obliku vaginaleta s medom, djeluje abortivno. Nanesen kao pasta s octom i masti od ruža, pomaže kod glavobolje.
Teofrast piše da u Europi nema nijedne aromatične biljke osim perunike jer sve druge aromatične biljke rastu u Aziji. Od perunika su najbolje one koje rastu u Iliriji, ali ne u priobalju, već u unutrašnjosti, a osobito prema sjeveru. Ne zahtjeva drugu brigu ni njegu osim sušenja podanka nakon njegovog temeljitog čišćenja. Izgled stabljike nalikuje čepljezu iako perunika ima kraću i tvrđu stabljiku. Od podanka se dobivao ekstrakt koji se koristio kao aroma te za pripravke melema.
Rimski poljoprivrednici su imali običaj povezati tri grančice lovora crvenom vrpcom kako bi potakli obilan urod, osobito pšenice. Zbog antibakterijskih i fungicidnih svojstava, biljka je otporna na štetočine i bolesti pa su se listovi koristili kao repelenti za kukce te su lovorove listove stavljali među žito, grah i druge proizvode kao zaštita od nametnika. Uzgajali su ga smatrajući ga vrhunskom plemenitom biljkom te su stoga polagali vijenac od lovora na glave pjesnika, uspješnih vojskovođa i careva kao simbol slave i pobjede. Rimski car Tiberije nosio je krunu od lovora za vrijeme oluja vjerujući da će ga to zaštiti od gromova.
Dioskorid je koristio svježe lovorove listove za umirivanje upala te uboda pčela i osa. Sitno sameljeni crni plodovi, uzimani s medom ili sirupom od grožđa, suzbijali su tuberkulozu i reumu, a sok dobiven iz plodova, u kombinaciji s vinom i melemom od ruža, uspješno je rješavao uhobolju, zujanje u ušima i ostale probleme sa sluhom.
Teofrast spominje da se ovaj vazdazeleni grm uzgajao i da se njegovo drvo koristilo kao građevni materijal za oblaganje kuća.
Plod žarko crvene boje oduvijek je bio znak plodnosti i izobilja. U rimsko doba su ga nazivali malum punicum, malum znači jabuka, a punicum, se odnosi na Kartagu otkuda su ga uvozili i nasađivali na području današnje Italije. No, biljka zapravo potječe iz Azije. Mnoge rimske božice oslikane su ili klesane s plodom nara u ruci. Rimske mlade tijekom vjenčanja bi uplele u kosu grančicu ove biljke kao simbol plodnosti i bogatstva. Nar ima i mistično značenje podizanja svijesti tijekom života i svjesnosti života poslije života. U magičnim ritualima su se koristile sjemenke kako bi pojačale djelovanje magije, bilo da se radi o ozdravljenju, bilo da se radi o bacanju kletvi.
Dioskorid ga opisuje kao sočan plod dobar za želudac. Slatkasti plod nije uputno da ga koriste osobe s temperaturom, kiseli je dobar diuretik, bezukusni dobar adstringens, a onaj okusa poput vina ima osrednje djelovanje. Sjemenke kiselog nara koji se suši na suncu i posluži s prilogom, zaustavlja proljev, a dobri su i za parne kupelji kod dizenterije i žena koje pate od obilnih mjesečnica. Kuhani sok ploda pomiješan s medom dobar je za rane u usnoj šupljini i na genitalijama te za izrasline, čireve, uhobolju i bol u nosnicama. Cvjetovi nara koje zovu cytinoi djeluju adstringensno, uzrokuju sušenje pa su dobri za zacjeljivanje rana koje krvare. Dekokt cvjetova služi kao vodica za ispiranje usta kod osjetljivih desni i paradontoze te kao pomoć kod crijevnih hernija, ako se koristi kao topao oblog. Priča se da će zdravi ljudi koji pojedu količinu od tri cvijeta biti oslobođeni upale očiju kroz čitavu godinu. Ako se popije dekokt korijena, ubijaju se i uklanjaju crijevni nametnici.
Teofrast piše da je nar grm koji posjeduje malo i to plitkog korijena za razliku od smokve ili hrasta. Ima mnogo grana koje čine gustu krošnju pri vrhu i uske listove. Cvjetovi su crvene boje, plod je bogat vlaknima, a sjemenke su smještene u skupini u zajedničkom ovoju. Mogu se razmnožiti iz mladika koje su stare godinu dana jer iz samih sjemenki izrastaju slabije biljke. Zabilježeno je da ponekad ista biljka koja nosi slatke plodove, može proizvesti i kisele plodove nakon nekoliko godina i obrnuto. Ako se okus ploda promijeni od kiselog u slatko, to se smatra lošim znakom. Nasadi su bili gusti, sadili su se na udaljenosti do 9 stopa.
Plod žarko crvene boje oduvijek je bio znak plodnosti i izobilja. U rimsko doba su ga nazivali malum punicum, malum znači jabuka, a punicum, se odnosi na Kartagu otkuda su ga uvozili i nasađivali na području današnje Italije. No, biljka zapravo potječe iz Azije. Mnoge rimske božice oslikane su ili klesane s plodom nara u ruci. Rimske mlade tijekom vjenčanja bi uplele u kosu grančicu ove biljke kao simbol plodnosti i bogatstva. Nar ima i mistično značenje podizanja svijesti tijekom života i svjesnosti života poslije života. U magičnim ritualima su se koristile sjemenke kako bi pojačale djelovanje magije, bilo da se radi o ozdravljenju, bilo da se radi o bacanju kletvi.
Dioskorid ga opisuje kao sočan plod dobar za želudac. Slatkasti plod nije uputno da ga koriste osobe s temperaturom, kiseli je dobar diuretik, bezukusni dobar adstringens, a onaj okusa poput vina ima osrednje djelovanje. Sjemenke kiselog nara koji se suši na suncu i posluži s prilogom, zaustavlja proljev, a dobri su i za parne kupelji kod dizenterije i žena koje pate od obilnih mjesečnica. Kuhani sok ploda pomiješan s medom dobar je za rane u usnoj šupljini i na genitalijama te za izrasline, čireve, uhobolju i bol u nosnicama. Cvjetovi nara koje zovu cytinoi djeluju adstringensno, uzrokuju sušenje pa su dobri za zacjeljivanje rana koje krvare. Dekokt cvjetova služi kao vodica za ispiranje usta kod osjetljivih desni i paradontoze te kao pomoć kod crijevnih hernija, ako se koristi kao topao oblog. Priča se da će zdravi ljudi koji pojedu količinu od tri cvijeta biti oslobođeni upale očiju kroz čitavu godinu. Ako se popije dekokt korijena, ubijaju se i uklanjaju crijevni nametnici.
Teofrast piše da je nar grm koji posjeduje malo i to plitkog korijena za razliku od smokve ili hrasta. Ima mnogo grana koje čine gustu krošnju pri vrhu i uske listove. Cvjetovi su crvene boje, plod je bogat vlaknima, a sjemenke su smještene u skupini u zajedničkom ovoju. Mogu se razmnožiti iz mladika koje su stare godinu dana jer iz samih sjemenki izrastaju slabije biljke. Zabilježeno je da ponekad ista biljka koja nosi slatke plodove, može proizvesti i kisele plodove nakon nekoliko godina i obrnuto. Ako se okus ploda promijeni od kiselog u slatko, to se smatra lošim znakom. Nasadi su bili gusti, sadili su se na udaljenosti do 9 stopa.
Mirta se smatra biljkom dobre sreće pa kad su Rimljani kretali u osvajanje nove kolonije, stavljali bi si mirtin vijenac na glavu. Plinije ju je smatrao vrlo važnom za plodnost pa joj je čak nadjenuo naziv Myrtus coniugalis obzirom da se mirta koristila tijekom svadbenih gozbi kao znak dobrog braka i sretnog zajedničkog života. Postojale su svetkovine u čast božice Venere od Mirte pa žene koje su tomu prisustvovale su si ukrašavale ruke, glavu i gležnjeve mirtom, smatrajući je afrodizijakom koji potiče želju i pospješuje mogućnosti susreta. Ljubavnici su imali običaj brati grančice mirte za ljetnog solsticija kako bi se međusobno zakleli na vjernost, a vijenac od mirte, koji se nazivao coniugalo, krasio je mladu prilikom vjenčanja i time simbolizirao želju za zajedništvom.
Dioskorid piše da je uzgojena mirta koja raste na višim nadmorskim visinama ljekovitija, iako su njeni plodovi neukusniji. Plodovi, koji imaju adstringensna svojstva, mogu se jesti sirovi ili suhi, a pomažu onima koji iskašljavaju krv i koji imaju upalu mjehura. Sok od svježe cijeđenih bobica je dobar za želudac, djeluje kao diuretik te pomaže kod ugriza otrovnih paukova ili škorpiona ako se nanese s vinom. Dekokt plodova se koristi za bojenje kose, kuhan s vinom liječi rane na ekstremitetima, a nanešem kao oblog s ječmenom krupicom, ublažava upale očiju.
Vino dobiveno prešanjem plodova i zatim prokuhano, pomaže u prevenciji mučnine, čisti prhut, kraste i bubuljice te zaustavlja ispadanje kose, a koristi se i za parne kupelji kod ginekoloških problema. Dekokt listova se isto koristi se za parne kupelji, za jačanje zglobova i bojenje kose u crno. Sami listovi, usitnjeni i nanešeni kao oblog s vodom, pomažu kod reumatskih bolova, dok u kombinaciji s neoljuštenim maslinama te melemom od ruža i vina rješavaju druge bolove.
Teofrast piše da ako se mirtu ne zalijeva često, donosit će puno plodova. Kultivirani oblici su vezdazeleni, listovi su uski, ima ih puno te su raspoređeni po određenom redu. Plodovi daju viskozni sok. Cvijet je smješten iznad ploda kao kod nara. Općenito, ima mnogo sličnosti s grmom nara. Ako nova mladika, koja je niknula nakon pojave zvijezde Arcturus na proljetnom nebu, procvjeta i razvije plod, većina plodova neće sazreti u potpunosti. Vezano uz uzgoj, priča se da je mirtu potrebno dobro gnojiti, zalijevati i obrezivati kako joj srčika ne bi postala spužvata i kako bi se spriječio razvoj bolesti podzemnih dijelovima. Kad stablo ostari, treba mu odsjeći grane i tretirati deblo kao kad se nanovo sadi. Tim postupkom, kažu, da će stablo dugo živjeti i postati snažno. Kažu da ne voli rasti u hladnoj klimi. Cvjetovi mirte koja raste u Egiptu ima posebno zadivljujuć miris. Ipak, piše Teofrast, sve bi se to trebalo još temeljitije istražiti.
Slavne Rimljane ukrašavali bi grančicom ili čak maslinovim vijencem. Uz smokvu i vinovu lozu, maslina se smatrala jednom od triju najsvetijih biljaka za Rimljane te su upravo ta tri stabla posađena na rimskom forumu. Plinije Stariji piše da prvo prešanje još zelenih maslina bez razbijanja koštica, daje ulje vrhunske kvalitete. Ostatci ulja koristili su se za svjetiljke. Tradicija hladnog prešanja potječe iz doba Rima i zadržala se do danas te se u mnogim ruralnim područjima još mogu pronaći originalni toševi poput onih koje opisuje Plinije. Temelj tadašnje rimske kuhinje bilo je maslinovo ulje te su Rimljani smatrali vrlo neukusnim upotrebu putra ili svinjske masti koji su poticali od keltskih naroda.
Dioskorid piše da se u zdravstvene svrhe, koristi maslinovo ulje koje se preša iz neoljuštenih plodova, tzv. omphacinon. Najbolje je mlado svježe ulje koje nije jetko, ali je aromatično te se ono koristi u proizvodnji masti. Zbog svojih adstringensnih svojstava, dobar je za želudac, učvršćuje desni i zube ako se drži u ustima te je antiperspirant. Ulje koje je sjajnije i starije je bolje za pripravke koji omekšavaju. Općenito, svi tipovi maslinovog ulja zagrijavaju i omekšavaju kožu, štite tijelo od hladnoće i pripremaju ga za aktivnost.
Olakšava probavu pa količina 1 cotyle (0,274 l) ulja ispijenog s jednakom količinom ječmene ili obične vode djeluje kao purgativ. Doza od 6 cyathoi (0,0456 l) ulja kuhanog s rutom je korisno za kolike i čišćenje crijevnih nametnika. Isti pripravci se mogu koristiti kao klistir.
Teofrast spominje da stablo masline ima uske vazdazelene listove s malim cvjetovima te da deblo ima izbočine koje je nazivaju gongri. Uzgojena i divlja maslina imaju posebne bore u svom deblu. Zanimljivost koja se pojavljuje kod masline, lipe, brijesta i topole je da se gornja strana listova okreće nakon ljetnog solsticija pa su ljudi u to doba prepoznavali pojavu solsticija prema toj promjeni na spomenutim stablima.
Također, navodi da maslina neće rasti na udaljenosti većoj od 300 stadiuma (185 m) od mora.
Slavne Rimljane ukrašavali bi grančicom ili čak maslinovim vijencem. Uz smokvu i vinovu lozu, maslina se smatrala jednom od triju najsvetijih biljaka za Rimljane te su upravo ta tri stabla posađena na rimskom forumu. Plinije Stariji piše da prvo prešanje još zelenih maslina bez razbijanja koštica, daje ulje vrhunske kvalitete. Ostatci ulja koristili su se za svjetiljke. Tradicija hladnog prešanja potječe iz doba Rima i zadržala se do danas te se u mnogim ruralnim područjima još mogu pronaći originalni toševi poput onih koje opisuje Plinije. Temelj tadašnje rimske kuhinje bilo je maslinovo ulje te su Rimljani smatrali vrlo neukusnim upotrebu putra ili svinjske masti koji su poticali od keltskih naroda.
Dioskorid piše da se u zdravstvene svrhe, koristi maslinovo ulje koje se preša iz neoljuštenih plodova, tzv. omphacinon. Najbolje je mlado svježe ulje koje nije jetko, ali je aromatično te se ono koristi u proizvodnji masti. Zbog svojih adstringensnih svojstava, dobar je za želudac, učvršćuje desni i zube ako se drži u ustima te je antiperspirant. Ulje koje je sjajnije i starije je bolje za pripravke koji omekšavaju. Općenito, svi tipovi maslinovog ulja zagrijavaju i omekšavaju kožu, štite tijelo od hladnoće i pripremaju ga za aktivnost.
Olakšava probavu pa količina 1 cotyle (0,274 l) ulja ispijenog s jednakom količinom ječmene ili obične vode djeluje kao purgativ. Doza od 6 cyathoi (0,0456 l) ulja kuhanog s rutom je korisno za kolike i čišćenje crijevnih nametnika. Isti pripravci se mogu koristiti kao klistir.
Teofrast spominje da stablo masline ima uske vazdazelene listove s malim cvjetovima te da deblo ima izbočine koje je nazivaju gongri. Uzgojena i divlja maslina imaju posebne bore u svom deblu. Zanimljivost koja se pojavljuje kod masline, lipe, brijesta i topole je da se gornja strana listova okreće nakon ljetnog solsticija pa su ljudi u to doba prepoznavali pojavu solsticija prema toj promjeni na spomenutim stablima.
Također, navodi da maslina neće rasti na udaljenosti većoj od 300 stadiuma (185 m) od mora.
Rimljani su origano, odnosno mravinac nazivali i divljim mažuranom te je u osušenom obliku činio osnovu tipičnih rimskih kulinarskih delicija koje je spominjao i sam Apicije, od patke na lešo, rakovice i fileta od skuše s jajima do odojka u umaku od vina.
Mravinac su dodavali uz čubar, timijan, velecvjetnu gorsku metvicu, pinjole, ocat, papar i ulje u kozji sir. Za njegu tijela, pripremali su kupku od aromatične mješavine koju su činili listići mravinca, timijana, mire, lavande i cimeta.
Dioskorid piše da je dekokt pripremljen od mravinca te pomiješan i ispijen s vinom, dobar za oblažavanje posljedica od ugriza divljih životinja. Za one koji su se jako otrovali potrebno ga je popiti s mješavinom meda i octa, a za one koje muče spazmi, rupture i edemi, potrebno je uz dekokt pojesti smokvu. Osušena biljka ublažava kašalj ako se uzima u obliku pastila s medom. Dekokt se može koristiti i u kupkama te pomaže kod svrbeža, gube i žutice. Sok istisnut iz svježe biljke liječi krajnike, osobito gnojnu anginu. U kombinaciji s mlijekom, ublažava uhobolju. Ako se mravinac prospe po tlu, uspješno tjera gmazove.
Teofrast piše da postoji tamni mravinac koji je sterilan i bijeli koji je plodonosan. Potrebno je preko trideset dana da bi nova biljka niknula iz sjemenke, a brže će niknuti one biljke koji potječu od starijih sjemenki. Mogu se razmnožavati i iz izbojaka kad su veliki nešto više od dlana.
Navodi da je divlji mravinac znatno jačeg okusa i mirisa od onog uzgojenog, a rasprostranjen je posvuda.
Prema Ovidiju, ružmarin je prva biljka koja je niknula iz tijela mrtve perzijske princeze Leucothoe koja je pala na Apolonov šarm pa ju je njen otac ubio zbog toga. Kada su prve sunčeve zrake polako počele obasjavati njeno mrtvo tijelo, počela se pretvarati u biljku intenzivnog mirisa, tankih listova, blijedo ljubičastoplavih cvjetova. Otuda potječe običaj kod starih Grka i Rimljana da uzgajaju ružmarin kao simbol besmrtnosti duše. Prije nego se počela koristiti mirta, ružmarinom su se ukrašavali vijenci tijekom proslava u čast božice ljubavi te tijekom vjenčanja. Grančicama ružmarina se običavao pomesti pod prije početka magičnog rituala kako bi se pročistio prostor od bilo kakve negativnosti, a mađioničar bi na prsima držao grančicu za zaštitu. Nakon rituala, grančica bi se spalila.
Rimljani su ružmarin nazivali rosmarinum, a Dioskorid ju opisuje kao biljku tankih grančica na kojima se nalaze nježni, gusti, uski, duguljasti i tanki listići, bijeli s unutarnje strane, a blijedozeleni s vanjske, vrlo intenzivnog mirisa. Može izliječiti probleme sa žuči ukoliko se biljka prokuha u vodi te njen uvarak popije prije fizičke aktivnosti, a poslije toga se osoba okupa i popije vino. Također, biljka se miješa s analgeticima i mastima od mladog vina.
Prema Ovidiju, ružmarin je prva biljka koja je niknula iz tijela mrtve perzijske princeze Leucothoe koja je pala na Apolonov šarm pa ju je njen otac ubio zbog toga. Kada su prve sunčeve zrake polako počele obasjavati njeno mrtvo tijelo, počela se pretvarati u biljku intenzivnog mirisa, tankih listova, blijedo ljubičastoplavih cvjetova. Otuda potječe običaj kod starih Grka i Rimljana da uzgajaju ružmarin kao simbol besmrtnosti duše. Prije nego se počela koristiti mirta, ružmarinom su se ukrašavali vijenci tijekom proslava u čast božice ljubavi te tijekom vjenčanja. Grančicama ružmarina se običavao pomesti pod prije početka magičnog rituala kako bi se pročistio prostor od bilo kakve negativnosti, a mađioničar bi na prsima držao grančicu za zaštitu. Nakon rituala, grančica bi se spalila.
Rimljani su ružmarin nazivali rosmarinum, a Dioskorid ju opisuje kao biljku tankih grančica na kojima se nalaze nježni, gusti, uski, duguljasti i tanki listići, bijeli s unutarnje strane, a blijedozeleni s vanjske, vrlo intenzivnog mirisa. Može izliječiti probleme sa žuči ukoliko se biljka prokuha u vodi te njen uvarak popije prije fizičke aktivnosti, a poslije toga se osoba okupa i popije vino. Također, biljka se miješa s analgeticima i mastima od mladog vina.
Latinsko ime salvia potječe od glagola salvare što znači spasiti. O važnosti takvog naziva govori priča da su Rimljani vjerovali da ispijanje jedne šalice čaja od kadulje dnevno, može izliječiti sve bolesti. Kadulja ima dugu povijest korištenja u medicinske svrhe te čini važan sastojak svake kućne ljekarne osobito za pomoć kod problema s probavom. Antiseptička svojstva ju čine odličnom tekućinom za ispiranje usne šupljine, može izliječiti grlobolju i čireve. Ako se listovi nanesu na bolan zub, ublažit će bol. Eterično ulje dobiveno iz listova se koristi u parfumeriji, šamponima za kosu i to osobito za tamnu kosu te za aromatiziranje jela. Zavežljaj kadulje bio je dio obavezne opreme svakog rimskog vojnika.
Dioskorid spominje da neki kadulju nazivaju elaphoboscon, a drugi sphagnon. To je vrlo razgranati grm, četvrtaste bjelkaste stabljike s listovima koji nalikuju onima kod dunje. Ipak, kaduljini su listovi duguljastiji, manji i lagano hrapavi poput debele krpe, gusti, bjelkasti, vrlo aromatični, ali lošeg okusa. Raste na neravnim kamenitim staništima.
Ispijanje dekokta listova i grančica potiče mokrenje i mjesečnicu, djeluje abortivno, potamnjuje kosu, koristi se za rane, jača krv, čisti maligne rane te pomaže kod ublažavanja boli uzrokovane ubodom raže. Kad se dekokt koristi s vinom kao tekućina za ispiranje, zaustavlja svrbež spolovila.
Uz iris, šafran, verbenu i metvicu, bijeli čepljez je spadao u svete biljke božice Junone, u čiju su čast žene obilježavale svetkovinu Matronalia. Rimljani su ujedno vjerovali da nakon smrti, duša pokojnika putuje u podzemni svijet. Ako je pokojnik tijekom života bio grešnik, propadao je u ponor, a ako nije bio ni dobar ni loš, došao bi do polja čepljeza gdje se mogao vječno hraniti njegovim jestivim gomoljima. Zbog toga su čepljez smatrali biljkom koja štiti pokojnike.
Narodna medicina spominje da su se gomolji, bogati škrobom, jeli kuhani, pečeni ili koristili u obliku brašna. No, zbog otrovnog alkaloida asfodelina, to danas nije preporučljivo.
Prema Dioskoridu, bijeli čepljez je svima dobro poznat, a cvijet se nazivaju anthericon. Korijeni su podzemni, duguljasti, okrugli, nalikuju žiru, ljutog su okusa. Uzimajući ga kao napitak, potiče mokrenje i menstruaciju, a 1 drachme (3,411 g) ekstrakta korijena, uzimanog s vinom, rješava kašalj, spazme i rupture. Količina veličine kralješka, kad se pojede, čini ljude veselijima, a 3 drachmai se daje za uspješno liječenje od zmijskog ugriza. Nakon toga, ugriz se mora prekriti oblogom od listova, korijena i cvjetova u kombinaciji s vinom. Kuhani sok iz korijena u kombinaciji sa slatkim starim vinom, mirom i šafranom predstavlja ljekovitu mast za oči i pogodan je za upotrebu zagrijan bez dodataka. S tamjanom, medom, vinom i mirom liječi gnojne upale uha, a sam sok ublažava zubobolju ako se unese u uho sa suprotne strane zuba. Pepeo dobiven iz korijena, ako izravno nanesen, potiče rast kose na mjestima gdje je otpala. Maslinovo ulje koje se kuhalo u udubljenim korijenima, pomaže kod promrzlina i opeklina ako se nanese kao oblog Ako se ispije s vinom, plodovi i cvjetovi služe kao vrhunski antidot protiv ugriza stonoge i škorpiona, a služe i kao izvrsni purgativi.
Teofrast piše da bijeli čepljez ima vrlo visoku stabljiku te da se mesnati korijen koristi kao kulinarska delicija. Biljka proizvodi mnogo drvenastih sjemenki, trokutastog oblika i crne boje koje su raspoređene ispod cvijeta u okrugloj čašci koja se po ljeti otvara pa sjemenke ispadaju van. Listovi koji niču izravno iz korijena su dugi, uski i ponešto savitljivi.
Posebnost ove biljke naspram drugih koje imaju glatku stabljiku je ta da je ona vrlo uska te se pri vrhu razgranjuje.
Čepljez ima mnoge jestive i ukusne dijelove: stabljika se jede pečena, sjemenke tostirane, a zgniječeni korijen sa smokvama djeluje blagotvorno.
Uz iris, šafran, verbenu i metvicu, bijeli čepljez je spadao u svete biljke božice Junone, u čiju su čast žene obilježavale svetkovinu Matronalia. Rimljani su ujedno vjerovali da nakon smrti, duša pokojnika putuje u podzemni svijet. Ako je pokojnik tijekom života bio grešnik, propadao je u ponor, a ako nije bio ni dobar ni loš, došao bi do polja čepljeza gdje se mogao vječno hraniti njegovim jestivim gomoljima. Zbog toga su čepljez smatrali biljkom koja štiti pokojnike.
Narodna medicina spominje da su se gomolji, bogati škrobom, jeli kuhani, pečeni ili koristili u obliku brašna. No, zbog otrovnog alkaloida asfodelina, to danas nije preporučljivo.
Prema Dioskoridu, bijeli čepljez je svima dobro poznat, a cvijet se nazivaju anthericon. Korijeni su podzemni, duguljasti, okrugli, nalikuju žiru, ljutog su okusa. Uzimajući ga kao napitak, potiče mokrenje i menstruaciju, a 1 drachme (3,411 g) ekstrakta korijena, uzimanog s vinom, rješava kašalj, spazme i rupture. Količina veličine kralješka, kad se pojede, čini ljude veselijima, a 3 drachmai se daje za uspješno liječenje od zmijskog ugriza. Nakon toga, ugriz se mora prekriti oblogom od listova, korijena i cvjetova u kombinaciji s vinom. Kuhani sok iz korijena u kombinaciji sa slatkim starim vinom, mirom i šafranom predstavlja ljekovitu mast za oči i pogodan je za upotrebu zagrijan bez dodataka. S tamjanom, medom, vinom i mirom liječi gnojne upale uha, a sam sok ublažava zubobolju ako se unese u uho sa suprotne strane zuba. Pepeo dobiven iz korijena, ako izravno nanesen, potiče rast kose na mjestima gdje je otpala. Maslinovo ulje koje se kuhalo u udubljenim korijenima, pomaže kod promrzlina i opeklina ako se nanese kao oblog Ako se ispije s vinom, plodovi i cvjetovi služe kao vrhunski antidot protiv ugriza stonoge i škorpiona, a služe i kao izvrsni purgativi.
Teofrast piše da bijeli čepljez ima vrlo visoku stabljiku te da se mesnati korijen koristi kao kulinarska delicija. Biljka proizvodi mnogo drvenastih sjemenki, trokutastog oblika i crne boje koje su raspoređene ispod cvijeta u okrugloj čašci koja se po ljeti otvara pa sjemenke ispadaju van. Listovi koji niču izravno iz korijena su dugi, uski i ponešto savitljivi.
Posebnost ove biljke naspram drugih koje imaju glatku stabljiku je ta da je ona vrlo uska te se pri vrhu razgranjuje.
Čepljez ima mnoge jestive i ukusne dijelove: stabljika se jede pečena, sjemenke tostirane, a zgniječeni korijen sa smokvama djeluje blagotvorno.
Tradicionalno uzgajanje čempresa na grobljima ima izvor u činjenici da je u doba Rima ova vrsta bila posvećena bogu podzemlja, Plutonu. Legenda kaže da je Isusov križ bio načinjen od čempresovog drveta i te je čempres tijekom povijesti često povezivan sa smrću.
Prema pisanju Dioskorida, ispijanje iglica čempresa sa sirupom od grožđa i s malo mire, blagotvorno djeluje za inkontinenciju i za poteškoće pri mokrenju. Usitnjeni mali blijedozeleni plodovi piju se s vinom za one koji iskašljavaju krv te za one koji boluju od dizenterije, dijareje i kašlja. Isti učinak ima i dekokt plodova. Ako se tako usitne sa smokvom, liječe polipe u nosnicama. Kuhani s octom i usitnjeni s vučikom te nanijeti u obliku obloga, liječe crijevne hernije. Ako se sitni plodovi zapale skupa s listovima, vjeruje se da tjeraju komarce. Usitnjeni listovi nanešeni preko rana, pomažu kod zacjeljivanja te zaustavljaju krvarenje, a ako se tako usitnjeni koriste s octom, mogu bojati kosu. Liječe upale očiju ako se pomiješaju ječmenom krupicom.
Teofrast piše da čempresi spadaju u stabla koja rastu uspravno i visoko, a plitkog su korijena. Dvodomno je vrsta kod kojeg su muška stabla plodonosnija. Listovi su igličasti, s tim da su mesnatiji od onih u jele i smreke. Razmnožava se iz sjemena, a na Kreti i iz debla. Ne voli obilno zalijevanje ni gnojenje.
Drvo se koristi kao kvalitetan građevni materijal te su vrata na hramu u Hefezu izgrađena upravo od čempresovog drva, a izdržala su 4 generacije.
Zanimljive činjenice
Jeste li znali da ne idu svi medvjedi zimi u brlog? Sve ovisi o ponudi hrane u jesen (kada medvjed gomila salo) i zimi (kada je hrane puno manje). Ako je medvjed naviknut na izvore hrane blizu ljudi (kompost, kante za smeće, divlja odlagališta, kolinje), neće ići na zimsko spavanje, nego će zalaziti u selo.
Jeste li znali da korijenje drveća seže dalje od njegove krošnje? U šumi se korijenje drveća prepliće i time štiti šumsko tlo od erozije.
Jeste li znali da su potkornjaci poligamisti? Samac u drvetu smreke napravi grizotinu i u nju poziva ženke. Obično se odazovu dvije ili tri ženke. Nakon oplodnje svaka ženka izdubi svoj hodnik izvan grizotine i u udubine odlaže jaja.
Jeste li znali da nemaju sve biljke šarene cvjetove? Uz Ajdovski zid, u Kobiljem curku i u Lanišču, možete tijekom travnja promatrati kranjski bijeli bun s ljubičasto-smeđim cvjetovima. Biljka je otrovna.
Jeste li znali da vodenjaci i mukači imaju boje upozorenja samo na trbuhu? Mukači se u slučaju opasnosti bace na leđa, saviju svoj trbuh u žarkim bojama te se prave mrtvi. Grabežljivci misle da je životinja mrtva i napuhnuta, dakle nejestiva.
Jeste li znali da je bezstropna spilja nastala zato jer joj se stanjio i nakon toga propao strop? U budućnosti će se isto dogoditi Postojnskoj jami i izgledat će kao jama pored rimskog zida u mjestu Vrhnika.