Kasnorimska vojska

RIMSKI VOJNIK NA LINIJAH ZIDA

Oprema rimskog vojnika kao što je poznajemo iz brojnih dokumentarnih serija i filmova razlikuje se od kasnorimske vojne uniforme koju su nosili vojnici na obrambenom sustavu claustra Alpium Iuliarum. Zašto je to tako?

U 3. i 4. stoljeću rimska se vojska najčešće borila u građanskim ratovima i protiv upada drugih naroda. Navedeno je vojne redove jako prorijedilo, zbog čega je obrana utvrđenih položaja postala mnogo važnija od izravnih sukoba. Broj vojnika u legijama se smanjio, možda čak na četvrtinu, na svega tisuću vojnika. U svoje redove počeli su primati i sve više stranih plaćenika. Svim spomenutim promjenama prilagođavali su se kako vojna oprema tako i način ratovanja. Velika vojska bila je prisutna samo prilikom većih bitaka ili pohoda, inače su prevladavale manje, brze jedinice. Te su napadale munjevito da bi što prije uništile neprijatelja. Takav način ratovanja je također postavio temelje za srednjevjekovna ratovanja.

U 3. i 4. stoljeću rimski je vojnik u legiji više izložen. Zbijeni vojni redovi tijekom borbe često su se raspadali, a svaki vojnik borio se samostalnije, a tome je prilagođena i njihova oprema. Vojna uniforma više nije jedinstvena jer su brojni strani plaćenici sa sobom sve češće donosili svoju opremu i oružje.

U 3. stoljeću rimski su vojnici sve češće nosili ukrašene tunike s dugim rukavima. Preko tunike su obukli oklop s ljuskama ili košulju od metalne mreže. Već krajem 2. stoljeća otvorene sandale zamijenile su zatvorene cipele ili čizme. Čizme su bile omiljene kod vojnika na sjevernim područjima imperija. Do 4. stoljeća posve uobičajeni dio vojničke uniforme postale su također duge hlače.

Oficirska kaciga često je bila ukrašena dragim kamenjem. Štit za nos pojavio se tek u 4. stoljeću. Takva kaciga nudila je dobru zaštitu, ali je zapovjednik u njoj slabije čuo. Karakterističan mač rimske vojske gladijus (gladius) u 3. stoljeću zamijenila je spatha, dulji željezni mač koji su do tada imali samo konjanici. Spatha je, kao i štit, vojniku omogućavala samostalniju borbu. U 4. stoljeću štitovi više nisu kvadratnog oblika, nego ovalnog. Tako su bili okretniji te su vojnicima omogućavali samostalniju borbu. Umjesto tradicionalnih dugih koplja (pilum) u kasnorimskom razdoblju počeli su koristiti različite vrste strijela. Najčešće su bile vrlo jednostavno oblikovane.

Novost u naoružanju bila je plumbata, olovom opterećena 50 centimetara duga strijela kakve su vojnici nosili pričvršćene na unutarnjoj strani štita. Bacali su ih rukom te su bile vrlo učinkovite na udaljenosti više od 60 metara. Najvjerojatnije su takvim strijelama bile naoružane samo elitne vojne jedinice.