Cilj projekta Claustra+ je (među ostalim) pokazati da su rimski zidovi zanimljivi, privlačni i prikladni za razgledavanje. Ako nešto stavimo na turističku kartu, opravdano možemo očekivati i povećani posjet, ali to može negativno ili čak štetno utjecati na prirodu i njezine stanovnike. Uloga Zavoda Republike Slovenije za zaštitu prirode u projektu je među ostalim usmjeravanje posjetitelja u prirodi.
Pažnju posvećujemo većim skupinama posjetitelja, pojedinim entuzijastima, osobama koje prenoće u prirodi i parkiranju, a o bačenom smeću i obavljanju nužde u prirodi da i ne govorimo. Životinjama je potreban mir prilikom parenja, gniježđenja i uzgoja mladunaca. Hodanjem po prirodi uništavamo njihov životni prostor, njihova utočišta te prostor za hranjenje. Ništa bolje nije s biljkama po kojima hodamo. Čupanjem i ubiranjem čak ih izravno uništavamo, što za rijetke i ugrožene vrste može značiti nestanak populacije.
Parkiranje u prirodi posebna je tema o kojoj su raspravljali brojni ekolozi i stručnjaci. Činjenica jest, da kotači vozila uzrokuju izravnu štetu i posljedično uništavanje prirodnih ekosustava, a neizravno zagađuju bukom i ispušnim plinovima. Ne zaboravimo da je dovoljno da je trenutno parkiran samo jedan ili dva automobila, sljedeći vikend će ih biti više, a sljedeći još više. Izgažena površina tako se neprestano širi i uvlači u prirodu. U cjelovitom pristupu uređivanja razvoja turističke destinacije i usmjeravanjem posjetitelja potrebno je predvidjeti i urediti parkirališna mjesta. Ako se očekuje dolazak autobusa, potrebno je uzeti u obzir i veće površine koje moraju biti prikladno učvršćene (možda čak malo udaljenije od ciljne destinacije).
Cilj Zavoda Republike Slovenije za zaštitu prirode u ovom je projektu da se usmjeri turistički dolazak iz najosjetljivijih i kritičnih područja na manje opterećena i prikladno uređena područja koja su prilagođena većem dolasku posjetitelja. To je moguće postići uređivanjem prilaznih puteva, postavljanjem klupa, ograda i informacijskih tabli ili drugih suvremenih didaktičnih pomagala. Sprječavanje pristupa češće je manje učinkovito od usmjeravanja na uljudan način. Posjetitelji radije hodaju pijeskom ili drvenom korom posutim putem, nego po zaraslom putu. Ako se uz šetnicu nalaze klupe ili informacijske table, odabir je pouzdaniji.
Ljudi se vole kretati područjem, gdje se osjećaju sigurno. To se može osigurati također prikladnim gospodarenjem šumama (preventivna sječa opasnih stabala, očuvanje zanimljivog drveća, osiguravanje različitih vrsta drveća, vremensko prilagođavanje radova u šumi). Ponekad je za usmjeravanje posjetitelja prikladna sječa i uklanjanje drveća ili grmlja koje zastire pogled na okolinu. Time je moguće lakše istaknuti pristup rimskom zidu, slapu, kameninama itd. Kroz gustu šikaru spremni su krenuti samo entuzijastični pojedinci.
Vrlo je važno da lokalno stanovništvo prihvati prirodu u svom okruženju turističke destinacije. Ako će s prirodom lijepo postupati mještani, lakše će se s time nositi i posjetitelji. Pri tome mislimo uglavnom na bacanje otpada u šumu ili kakvu jamu, loženje vatre na otvorenom, lomljenje drveća i neprimjereno ponašanje. Ako mještana pitate za informacije, već se na osnovu njegovog ponašanja može zaključiti što misli o destinaciji i prirodi (»Ah, tamo je neki zid« ili možda »Da, postoji, a na njemu možete vidjeti gdje su vojnici virili kroz otvore prije 1700 godina«. Vidite li razliku?). Lokalni vodiči će sigurno s više emocija nešto predstaviti od vodiča iz udaljenog većeg grada. Poželjno je uključivanje djece iz lokalnih škola jer nikada se ne zna tko će biti budući načelnik ili urbanist.
Ne smijemo zaboraviti da je od ključnog značenja uvažavati vremenska pravila u prirodi. Sve djeluje ciklično te se ponavlja tako da vrijeme cvatnje kranjskog jaglaca ili dolazak medvjedića iz brloga ne bi nas smjelo iznenaditi. Vrste su različito osjetljive na događanja u svom životnom prostoru, zato usmjeravanje posjetitelja u prirodni okoliš mora biti tome prilagođeno.
Najprije pomislimo na broj biljnih i životinjskih vrsta na pojedinom području. Osim toga, pojam bioraznolikost označava također raznolikost staništa ili habitata biljaka i životinja. Bioraznolikost obuhvaća također gensku raznolikost, tj. raznolikost između pojedinih primjeraka pojedine vrste. Kao što se ljudi međusobno razlikuju po visini, stasu, boji i kovrčavosti kose, fizičkim sposobnostima, aktivnostima u slobodno vrijeme, zanimanjima i brojnim drugim svojstvima, tako se i životinje iste vrste međusobno uvijek nekoliko razlikuju.
Zašto je važna raznolikost između pripadnika iste vrste? Zato jer su zbog promjenljivih uvjeta u prirodi u različitim vremenskim razdobljima potrebne različite prilagodbe. Uzmimo za primjer sjemena: u prirodi rijetko kliju sva istovremeno. Pojedina kliju brzo i takve biljke brzo rastu, rano procvjetaju, proizvode veliki broj sjemena i uz povoljne vremenske uvjete daju veliki broj potomaka. Za vrijeme proljetnog mraza takva mlada biljka će uginuti. Preživjeti će njezina vršnjakinja koja je sporija, možda manje bujnog rasta te je proklijala kasnije, kada je strah od smrzavanja već prošao. Ako bi sjemena pojedine vrste proklijala rano, prilikom smrzavanja sve bi mlade biljke uginule. U suprotnom, ako bi sve biljke proklijale, rasle, procvjetale te se razmnožavale sporije i kasno, možda bi im u godini kada zima nastupi nepredvidivo rano, nestalo vremena da se razmnože. U tom slučaju sjemena i vrsta ne bi preživjele. Priroda potiče jedanput jedne, a drugi put druge osobine. Različite osobine između pojedinih biljaka iste vrste omogućuju da dio tih biljaka unatoč promjenljivim uvjetima u okolini preživi. Bioraznolikost je dakle posebno važna u vrijeme klimatskih promjena!
Nužno potreban dio ekosustava također su vrste koje nisu jestive, upotrebljive ili kako drugačije korisne za čovjeka. U prirodnom ekosustavu imaju svoje mjesto u prehrambenom lancu. U predindustrijskom razdoblju utjecaj čovjeka na prirodu bio je skoro neprimjetan. Stečevine civilizacije doprinijele su razvoju čovječanstva i brzoj potrošnji prirodnih resursa, što je uzrokovalo mijenjanje i krčenje prirodnog životnog prostora. Zbog gradnje, širenja naselja i njiva, eksploatacije mineralnih sirovina ili čiste sječe, prirodni habitati potpuno nestaju. Druge aktivnosti čovjeka, na primjer sječa, košnja, ispaša, plovidba i rekreacija takve habitate mijenjaju.
Očuvana bioraznolikost osnova je za široku paletu ekosustavnih usluga koje su važne za život ljudi. Biljke i životinje nam u svojoj prirodnoj okolini nude sljedeće ekosustavne usluge:
- biljke proizvode kisik i koriste ugljikov dioksid – takav proces posebno je intenzivan u šumama;
- vežu i razgrađuju tvari koje zagađuju okoliš, kod čega su posebno učinkovite močvare koje djeluju kao pročišćivač za sva zagađenja ove civilizacije;
- čiste zrak i vodu;
- štite od poplava jer močvare i područje oko vode služe kao površina za razlijevanja prilikom naraslog vodostaja;
- štite od erozije jer korijenje biljki učvršćuje i zadržava zemlju;
- osiguravaju hranu jer organske tvari i s time sva naša hrana proizlaze iz biljaka, a većinu oprašuju životinje;
- nastanak i razvoj plodne zemlje posljedica je djelovanja i odumiranja živih bića;
- očuvana priroda pruža mogućnost za rekreaciju, odmor i opuštanje, što utječe na fizičko i psihičko zdravlje ljudi i time na zdravstvenu blagajnu.
Medvedja obitelj na putu (foto: U. Galien, arhiv ZRSVN). Medvedja družina na cesti (foto: U. Galien, arhiv ZRSVN).
Priroda ima prekrasnu sposobnost samočišćenja, samoobnavljanja i razvoja. Ali samo kada naše iskorištavanje ostaje u granicama održivog korištenja.
Vrlo teško možemo zamisliti da je u prirodi sve povezano, međusobno ovisno te da su takve korelacije vrlo zamršene. Leptiri, insekti, puževi i kukci u tlu su mali, ali neophodan sastavni dio čovjekova životnog prostora koji mora sačuvati ravnotežu, snagu obnavljanja, čišćenja i rasta da čovjek može preživjeti. Kukci moraju oprašivati usjeve, močvarne biljke, a puževi, virnjaci, rakovi i drugi mali organizmi moraju održavati snagu samočišćenja naših rijeka. Za čovjeka možda nevažni kukci su hrana pticama i šišmišima koje brinu o tome da se nepoželjni ili štetni kukci previše ne razmnože. Biljke održavaju primjerenu razinu kisika u ozračju uz koji smo se razvili i koji je potreban za održavanje našeg života. Preplitanje odnosa između organizama sastavlja snažnu okosnicu piramide na čijem se vrhu nalazi blagostanje čovjeka. Blagostanje ne mjerimo samo u novcu i uvjerenju da možemo dijelove prirode koji nedostaju samo zamijeniti umjetnim konstrukcijama, što je velika iluzija.
Posljedice nestanka pojedine vrste leptira ne pokazuju se odmah. Čovjek može iz piramide bez većih posljedica uzeti nekoliko komada kamenja, ali previše je kamenja već ukradeno. Kada će se okosnica srušiti ne znamo, ali već danas znamo da će se to dogoditi. Znamo da raznolikost vrsta i životnih sredina prirodi daje stabilnost o kojoj ovisi čovjek. Takva stabilnost znači da imamo osigurana dobra koja su nam potrebna, na primjer pitka voda, prikladno podneblje, hrana i poljoprivredni proizvodi. Narušena stabilnost prirode za nas znači pojavljivanje nepredviđenih i nepredvidljivih događaja.
Danas unatoč kompleksnosti prirode i nepoznavanja svih detalja znamo dovoljno da neznanje nije više opravdanje. Bezbrižnost si jednostavno više ne možemo priuštiti!
Priroda se mijenja te će se održati kao što se održala tijekom brojnih katastrofa kroz povijest. Nakon svake krize evolucija je dobila novi zalet: prevladavajuće vrstu su nestale, zamijenile su ih nove, priroda je ostala, samo malo drugačija nego prije. Hoće li zbog trenutne krize, koju možemo razumjeti kao novo razdoblje izumiranja vrsta, priroda ponovno izbrisati prevladavajuću vrstu? Sigurno je da će evolucija ići dalje.
Šume su bogata skupina ekosustava koje se nalaze na svim kontinentima osim na Antarktici. Prekrivaju krajnje različita staništa, od suhih i poplavnih do močvara, od nizina i primorskih krajeva do planina, a u Himalaji ih možemo naći na nadmorskoj visini od 4000 metara. Čovjek je kroz povijest krčio šume, u suprotnom bi šume bile rasprostranjene diljem srednje Europe. Šume su izvor drva, šumskih plodova i divljači te dijelu čovječanstva osiguravaju hranu i gorivo. Pružaju prostor za rekreaciju i opuštanje, odsjaj su prošlog i današnjeg gospodarenja te su dio povijesne i kulturne baštine.
Danas šume pokrivaju približno trećinu kopnene površine Zemlje. Utječu na lokalnu, regionalnu i globalno klimu. Vežu ugljikov dioksid i time skladište ugljik te oslobađaju kisik. Zadržavaju višak vode prilikom oborina i poplava, čiste zrak i vodu te nas štite od vjetra. Preplitanjem korijenja štite tlo od odrona i erozije. Brojne lijekove u suvremenoj medicini proizvode od biljaka iz tropskih šuma. Šume sadrže približno polovicu organskog ugljika i više od tri četvrtine cjelokupne žive mase na Zemlji! Više od tri četvrtine čovječanstvu dostupne vode dolazi iz šumovitih porječja.
Krošnje drveća su tvornica u kojoj drveće izrađuje organske tvari i kisik. Pri tome koriste ugljikov dioksid iz ozračja. Šume su najveće svjetsko skladište ugljika koji su biljke oduzele iz zraka i preradile u organsku tvar. Na povećane količine ugljikovog dioksida u zraku zdrave šume mogu se odazvati povećanom potrošnjom istoga i ubrzanim rastom!
Svaki dio šume karika je u prehrambenom lancu, kao i raslinje, otpalo lišće i odumrlo drvo. Na srušenim stablima, panjevima i sitnim drvnim ostacima žive brojne vrste gljiva i mahovine, a u njima brojni sitni člankonošci, kišne gliste i druge životinje koje se prehranjuju odumrlim drvom te ga time razgrađuju. Tim kukcima prehranjuju se ptice, a u velikom starom drveću pronađu ili izdube duplju za gnijezdo. U gornjem sloju zemlje kukci, gljive i bakterije iz otpalih dijelova biljki i uginulih kukaca izrađuju humus koji zadržava vodu te je izvor hrane za biljke. Gljive dio tih hranljivih tvari apsorbiraju te ih postepeno predaju biljkama; time zadržavaju hranjive tvari da ih ne isperu oborine.
Stare šume i posebno prašume, u kojima je puno starog i odumrlog drveća, riznica su bioraznolikosti. Prašuma zgušćuje vrste koje u gospodarskoj šumi ne možemo naći. Približno 170 vrsta, koje zbog ugroženosti štite europske direktive, odnosi se na šume. Zbog dugogodišnjeg prevladavajućeg održivog gospodarenja šumama, slovenske su šume primjer bogate bioraznolikosti. Pronaći se mogu također brojne vrste koje su drugdje u Europi već izumrle.
Većinu šuma danas svojim gospodarenjem oblikuje čovjek, čime mijenja sastav i često smanjuje njihovu bioraznolikost. Kroz povijest je čovjek u razvijenom svijetu isjekao većinu nizinskih šuma u svrhu prisvajanja poljoprivrednog zemljišta. Na taj način je tri četvrtine šuma u umjerenom pojasu već promijenjenih u njive. Površina šuma na svijetu drastično se smanjuje upravo zbog sječe. Najbrže šume nestaju u tropskom području, čime se smanjuje i njihov ublažavajući utjecaj na svjetsko podneblje. Na tom području u godinu dana nestane šuma veličine pet do osam Slovenija. Najveće prostrane prirodne šume nalaze se u tropskom dijelu Južne Amerike, u Sibiru, jugoistočnoj Aziji, Kanadi i u planinskim predjelima SAD. Brojne, ali rascjepkane površine šuma nalaze se također u ekvatorijalnoj Africi te u južnoj i istočnoj Europi.
Ponegdje šumu isjeku i na tom mjestu posade plantaže tropskih vrsta drveća. Takvo drveće nije zamjena za prirodnu šumu! Budući da sadrže samo jednu vrstu drveća, životinjski je svijet u njima vrlo skroman. Drveće na plantaži raste brzo, treba mu više vode i hranjivih tvari nego prirodnom drveću, često je potrebno navodnjavanje i prekomjerno iscrpljuje tlo.
U posljednje vrijeme tropske se šume sijeku također za nova polja na kojima proizvode biogoriva. Pojedina istraživanja pokazuju da se za proizvodnju biogoriva potroši više energije, nego što je takva goriva uopće daju. Uz to se uništava šuma koja bi bez ikakvog energetskog ili financijskog ulaganja sama smanjivala količinu ugljikovog dioksida u ozračju.
Zbog sječe šuma nestaju životinjske vrste, a najprije i najviše pogođene su one koje žive u prašumama. Istraživanja pokazuju da se populacija šumskih životinja od 1970. godine smanjila šezdeset posto. U sjevernoj i južnoj Europi su se posljednjih trideset godina za trećinu smanjile čak populacije opće proširenih šumskih vrsta ptica. Više od polovice šumskih vrsta koje štite europske direktive u nepovoljnom je stanju.
Šuma prekriva šezdeset posto Slovenije i njezina se površina posljednjih godina povećava. Uzrok je u zarašćivanju napuštenog poljoprivrednog zemljišta. Iako se u Sloveniji posljednjih desetljeća zbog urbanizacije postepeno smanjuju uglavnom površine nizinskih šuma, ukupna površina šuma ponešto se povećala.
Rijeke, potoci, riječne poplavne ravnice, jezera i vodne površine koje su djelo ljudskih ruku (mlake i ribnjaci, plovni i odvodni kanali te akumulacijska jezera) podrazumijevaju se pod nazivom kontinentalne vode. Europske slatke vode pružaju stanište za približno 250 vrsta viših biljka i 250 vrsta riba.
Tek nekoliko rijeka i potoka danas je u prirodnom stanju; vodni habitati mijenjaju se zbog regulacija, fragmentacije, zagađivanja i oduzimanja vode. Bioraznolikost se u takvom ekosustavu već stoljeće postepeno smanjuje, a posljedica je također smanjivanje gospodarski važnih vrsta. Vodotoci koje je čovjek regulirao ili na drugačiji način promijenio se iz sredstva za ublažavanje vremenskih nepogoda sve češće pretvaraju u uzročnike.
Kontinentalne vode u Sloveniji – ukupna dužina tekućih voda u Sloveniji iznosi nešto manje od 27.000 kilometara te su stanište za 93 riblje vrste i podvrste. U glinenoj riječnoj obali i među korijenjem krije se riječni rak (Astacus astacus), a ispod kamenja u živahnijim potocima potočni rak ili rak kamenjar (Austropotamobius torrentium). Na pješčanom ili muljavom dnu žive vodni puževi i školjke po kojima se Slovenija uvrštava među najbogatije države na svijetu! S tim beskralježnjacima prehranjuje se vidra koja izgradi svoj brlog na obali rijeke. Pojedine vrste kukaca (vodencvjetokrilaši, tulari, obalčari, vretenca) provedu veći dio svog života u vodi. Prije nego odrasla životinja u nekoliko dana ili mjeseci završi svoj život, kao ličinka se više godina razvija na dnu potoka. Riječno dno s milijunima životinja i mikroorganizama apsorbira i prerađuje organske tvari, teške metale i drugo kemijsko zagađenje koje se u vodotoke izlijeva zajedno s otpadnim vodama. Time se voda čisti, a vodne biljke je obogaćuju kisikom.
Jezera, meandrirajuće rijeke s prirodnom obalom i poplavne ravnice prirodna su barijere za visoki vodostaj prilikom obilnih kiša ili visokog protoka rijeka. Zadržavanju vode doprinosi biljni svijet koji prekriva obalu i okolno područje te zemlja koja je proizvod biljki i životinja u ekosustavu. Time krajeve koji se nalaze nizvodno štite od poplava, djeluju kao spremnici vode u kišnom dijelu godine i osiguravaju opskrbu u sušnim razdobljima. Kontinentalne vode naime napajaju podzemne vode iz kojih se u Sloveniji crpi veći dio vode za svakodnevnu primjenu. Vegetacija u prirodnim vodotocima zadržava prenošenje šljunka, pijeska i mulja te smanjuje odlaganje velikih količina tih sedimenata u donjem toku rijeke i u obalnim ekosustavima.
Korijenje biljaka, posebno drveća, koje raste na obalama učvršćuje tlo i sprječava odrone. Pojas drveća i grmlja uz potoke i rijeke raznoliko je stanište ptica, malih sisavaca, vodozemaca i kukaca. Znamo da je značenje slatkovodnih ekosustava za život ljudi od iznimnog značenja. Iz promatranja i podataka možemo zaključiti da je posljedica degradacije tih ekosustava ogromno smanjenje ekosustavnih usluga.
Brane su za većinu vodnih životinja neprohodna prepreka koja rijeku dijeli na dva odvojena ekosustava, a vrstu na dvije odvojene populacije. Nastali manji ekosustavi osjetljiviji su na smetnje iz okoline nego jedan veliki ekosustav, a manje populaciju brže izumiru. Brane u većini slučajeva uzrokuju male i velike hidroelektrane.
Regulacije smanjuju životni prostor divljih životinja i biljaka, a zagađena voda smanjuje kvalitetu habitata koji je ostao. Glatko betonsko ili kamenjem obloženo riječno korito ne nudi više skrovište životinjama (puževima, školjkama, maločetinašima, rakovima i račićima te ličinkama vretenca, tulara, obalčara i vodencvjetokrilaša, još manje sisavcima i pticama). Kada nestanu manje životinje, vodotok nije više privlačan većim životinjama koje se njima hrane. Gdje nema životinja, vodotok gubi sposobnost samočišćenja. Brojne vrste močvarnih ptica uvrštavaju se među globalno ugrožene, a njihov broj se smanjuje brže, nego kod kopnenih vrsta.
U zagađenim rijekama i potocima živi manje biljnih i životinjskih vrsta, nego u čistima. Između 1970. i 2000. godine populacije slatkovodnih organizama smanjile su se za polovicu, a smanjenje je veće nego u morima ili na kopnu. Rijetke vrste koje su otporne na zagađenje na brojnim su se mjestima prekomjerno namnožile.
Poseban problem relativno izoliranih ekosustava, kao što su kopnene vode, predstavljaju strane invazivne vrste koje mogu nadjačati domaće vrste i time važno smanjiti bioraznolikost. U europskim kopnenim vodama danas živi 296 stranih vrsta beskralješnjaka i 136 stranih vrsta riba. U našim vodama živi 17 stranih vrsta riba, obalu pojedinih potoka i rijeka prekrivaju strane invazivne biljke (kanadska i velika zlatnica, žljezdasti nedirak i japanski dvornik). Sastojine tih vrsta uglavnom su uz nizinske vodotoke nadjačale bogati izbor autohtonih vrsta biljaka koje se nalaze na močvarnom području.
Kraške jame su zbog stalne tame, visoke vlažnosti i životnih uvjeta, koji ne poznaju godišnja doba, jedinstveni habitat. U Sloveniji je poznatih više od 12.000 te su relativno dobro sačuvane i imaju posebno prilagođen životinjski svijet. Dinarski kras je na svijetu apsolutni rekorder po brojnosti jamskog životinjskog svijeta, a Postojnski jamski sustav s više od 99 životinjskih vrsta najbogatija podzemna jama na svijetu!
Čovjekovo agresivno upravljanje prostorom do sada je poštedjelo jame, a zbog svoje izoliranosti i nedostupnosti relativno su dobro sačuvane. U posljednje vrijeme sve ih više ugrožava bacanje otpada te kemijsko i organsko zagađivanje podzemnih voda. Na pojedinim lokacijama dolazi do krađa jamskih životinja, što rade neovlašteni istraživači i skupljači.
Kras je nastao tamo, gdje su se u moru u geološkoj povijesti taložili slojevi vapnenastih ljuski odumrlih jednostaničnih organizama, školjaka i korala, koje sastavljaju današnje naslage vapnenca. Vapnenasti slojevi se pod utjecajem oborina raspadaju, zato je kraški svijet pun brazda i šupljina, prekriven pukotinama i spiljama od mikroskopskih veličina do najvećih kraških jama.
Kraški svijet pokriva pet do deset posto kopnene površine. Najveća kraška područja nalaze se u Kini i Australiji, a važna kraška područja također u SAD, Meksiku i u Andama. U Europi je veći dio kraških pojava u Alpama, na Balkanu, u Slovačkoj i u Ukrajini. U Sloveniji kras zauzima 44 posto teritorija. Kraške jame nalaze se u većem dijelu Slovenije, nema ih samo u sjeveroistočnom dijelu Slovenije.
Jamski habitat osim velikih jama obuhvaća također špranje i pukotine koje mogu biti suhe ili napunjene vodom. U netaknutim jamama nema raslinja jer nema svjetla. Ponuda hrane u jamama je oskudna, životinje se uglavnom hrane organizmima koje voda donese s površine. Pravih jamskih životinja u Sloveniji je približno 370 vrsta. Slovenija ima najbogatiji jamski životinjski svijet na svijetu. Osim pravih jamskih vrsta u kraške jame zalutaju također životinje s površine da u jamama potraže privremeni ili stalni dom. U jamama možemo često vidjeti i šišmiše.
Jamske životinje se od svojih površinskih rođaka razlikuju po tome da nemaju kožnog pigmenta i očiju, a njihove noge i ticala su produženi. U vodi prevladavaju račići, veliki tek nekoliko milimetara i centimetara, a na kopnu pauci, lažištipavci, strige, kornjaši, skočimiševi i acarina. Slovenki jamski svijet može se pohvaliti velikim brojem jamskih puževa, a među jamskim životinjama puno je endema. To znači da su brojne jamske životinje poznate samo u Sloveniji, a vrsta rakušca pronađena je u samo jednom mlazu vode u Planinskoj jami!
Ne smijemo zaboraviti da veliki udio pitke vode u Sloveniji dolazi iz kraških vodonosnika. Vodni tokovi u podzemlju široko su razvedeni i nisu posve istraženi, zbog toga se može zagađenje s površine u podzemlju prenositi u nepoznatom smjeru. Budući da kraški svijet ima vrlo malu sposobnost čišćenja vode, posljedice zagađene vode sežu nepredvidivo daleko. Štetne tvari isto kao čovjeku štete također zdravlju životinja u jamama. Najveći zagađivači jamskih voda su nitrati i pesticidi. Otpadne tvari i čestice u zagađenoj vodi u skromnim jamskim uvjetima znače dodatan izvor hrane! Što je na prvi pogled možda korisno, za jamske životinje nikako nije dobro. Hrana naime privlači životinje s površine, koje u jamama tek povremeno traže hranu. Vrste s površine su agresivnije i mogu nadjačati skromne jamske vrste. Sličan negativni utjecaj na jamske životinje ima osvjetljavanje turističkih jama. Svjetlost pospješuje rast alga, koje opet predstavljaju dodatnu hranu.
Zanimljive činjenice
Jeste li znali da ne idu svi medvjedi zimi u brlog? Sve ovisi o ponudi hrane u jesen (kada medvjed gomila salo) i zimi (kada je hrane puno manje). Ako je medvjed naviknut na izvore hrane blizu ljudi (kompost, kante za smeće, divlja odlagališta, kolinje), neće ići na zimsko spavanje, nego će zalaziti u selo.
Jeste li znali da korijenje drveća seže dalje od njegove krošnje? U šumi se korijenje drveća prepliće i time štiti šumsko tlo od erozije.
Jeste li znali da su potkornjaci poligamisti? Samac u drvetu smreke napravi grizotinu i u nju poziva ženke. Obično se odazovu dvije ili tri ženke. Nakon oplodnje svaka ženka izdubi svoj hodnik izvan grizotine i u udubine odlaže jaja.
Jeste li znali da nemaju sve biljke šarene cvjetove? Uz Ajdovski zid, u Kobiljem curku i u Lanišču, možete tijekom travnja promatrati kranjski bijeli bun s ljubičasto-smeđim cvjetovima. Biljka je otrovna.
Jeste li znali da vodenjaci i mukači imaju boje upozorenja samo na trbuhu? Mukači se u slučaju opasnosti bace na leđa, saviju svoj trbuh u žarkim bojama te se prave mrtvi. Grabežljivci misle da je životinja mrtva i napuhnuta, dakle nejestiva.
Jeste li znali da je bezstropna spilja nastala zato jer joj se stanjio i nakon toga propao strop? U budućnosti će se isto dogoditi Postojnskoj jami i izgledat će kao jama pored rimskog zida u mjestu Vrhnika.