“Bedem na vrhu Alpa”

Ostaci obrambenog sustava claustra Alpium Iuliarum najveći su spomenik iz rimskog razdoblja u Sloveniji. Gradnja je započela u drugoj polovici 3. stoljeća, a u cijelosti je obavljao svoju funkciju u doba cara Konstantina (prva polovica 4. stoljeća). Svoju je ulogu obavljao do 5. stoljeća, nakon toga gubi svoje značenje.

Prije nego što su započeli s gradnjom vojne tvrđave Ad Pirum, čije ostatke možemo i danas vidjeti na obroncima Listnika, Rimljani su na tom mjestu izgradili poštansku postaju i prepreku. Izgrađena je istovremeno s rimskom državnom cestom u vrijeme cara Augusta (27. pr. Kr. – 14.). Nova cesta kroz Ajdovščinu i Hrušicu, koja je povezivala Aquileiu (današnja Akvileja) i Emonu (današnja Ljubljana), zamijenila je prijašnju dužu cestu kroz Razdrto i skratila putovanje između spomenutih gradova za dva dana. Od 2. stoljeća ovdje se nalazila također beneficijarska (neke vrste policijska) postaja.

U kasnom 3. stoljeću Rimljani su poštansku postaju okružili velebnom vojnom tvrđavom i u njoj nastanili vojnu posadu. U to su vrijeme naime dugo razdoblje mira i blagostanja pretresali upadi različitih germanskih i barbarskih naroda koji su osvajali i otimali teritorij imperija. Kako bi nadzirali put u Italiju, izgradili su obrambeni sustav, danas poznatiji kao claustra Alpium Iuliarum u koji je uključena također tvrđava na Hrušici.

Tloris tvrđave prilagođen je tlu te je nepravilnog ovalnog oblika. Tvrđava je duga 250 metara i široka do 75 metara. Okružuju je 2,7 metara debeli zidovi, visoki približno 8 metara i učvršćeni kulama. Kulama je učvršćen također poprečni zid s uskim prolazom koji je tvrđavu dijelio na donji i gornji dio. Svrha gornjeg dijela tvrđave nije potpuno razjašnjena, a u donjem dijelu nalazila se štabna zgrada s vojnim barakama i šatorima. U okviru tvrđave nalazile su se također male radionice i radionice za popravke, poštanska postaja, cisterna i šatorište. Na mjestima gdje je tvrđavu presjekla cesta Aquileia – Emona, Rimljani su stavili vrata, a na svakoj strani vrata nalazile su se približno 10 metara visoke kule.

Prošećite arheološkom stazom koja vodi uz ostatke kasnorimskih linija zidova! Ostaci zida danas su vidljivi kao metar visoki nasip. Četiri kilometra duga arheološka staza vodi pored ostataka rimskog zida te se nastavlja šumskim makadamskim putem koji vodi natrag do tvrđave. Uz stazu su postavljene interpretativne table i smjerokazi koji nalikuju na rimske miljokaze, na kojima možete pronaći brojne zanimljivosti.

UPOZORENJE: Hodanje na vlastitu odgovornost. Zbog opasnosti od provalija hodajte po označenoj stazi. Preporučujemo prikladnu obuću, odjeću i zaštitu od krpelja. Na pojedinim dionicama staze nalaze se strmi silazi i usponi. Slab mobilni signal. Na ovom se području nalaze medvjedi. Ne zagađujte prirodu!

Radi se o četiri centimetra velikom kukcu s duguljastim tijelom sivoplave boje, a na svakom krilu ima dvije crne pjege. Ima vrlo velika ticala. Hrani se drvom različitih vrsta drveća. Odrasle privlači miris ranjenog ili posječenog drveća, uglavnom bukve i jele, u koje ženke izliježu jajašca. Cijeli razvoj traje tri do četiri godine, a ličinke se hrane ispod kore stabla te se začahure dublje u drvo. Mladi kukci su bez krila, ali dobro hodaju.

Stojite na nekadašnjoj rimskoj cesti koja je omogućavala dobru komunikaciju između pojedinih krajeva. Po njoj su neprijatelji mogli obići tvrđavu Ad Pirum uz glavnu cestu te izbjeći vojni nadzor na tom području. To im nije uspjelo jer su rimski vojnici također taj dio puta zaštitili kulom i vratima koja su sprječavala slobodan prolaz. Ostaci kule mogu se i danas vidjeti s lijeve i desne strane ceste. Sporedna rimska cesta vodi također pored tzv. Ledene jame u kojoj se tijekom cijele godine nalazi led. Stanovnici tvrđave Ad Pirum u jami su pohranjivali veće zalihe hrane ili su led koristili na druge načine.

O izgradnji važnih cesta u rimskom je razdoblju brinula država, a gradili su ih uglavnom vojnici. Ceste su gradili koliko je bilo moguće u ravnoj liniji odnosno prilagodili su ih terenu. Preko rijeke su izgradili mostove, gradili su također tunele.

Potpuno opremljeni vojnici i putnici, koji su putovali pješke, dnevno su mogli prijeći približno 30 kilometara. Puno veće udaljenosti mogli su prijeći konjanici koji su konje mijenjali na postajama svakih 100 do 300 kilometara. Teret je u antička vremena putovao sporije. Poštanska kola dnevno su prešla oko 70 kilometara, a volovska zaprega 6 – 14 kilometara, ovisno o težini tereta.

Šumski rezervat Veliki Bršljanovec dobro je sačuvan ostatak bukovo-jelovih šuma na Hrušici. Proteže se u podnožju istoimenog brda. Obuhvaća 12 hektara površine. Rezervatom ne gospodare od 1978. godine, zbog toga se može vidjeti kako se ponaša šuma kada se čovjek ne upliće. U posljednjih dvadeset godina primjećujemo propadanje jele, gomila se količina mrtvog drveća, što privlači uglavnom žunu, djetla i kukce.

Glavni elementi kasnorimskog obrambenog sustava claustra Alpium Iuliarum velebne su zidine, dodatno ojačane kulama, a na važnijim prolazima sagrađene su tvrđave ili utvrde. Ostaci zida mogu se vidjeti kao nasipi, prekriveni zemljom i žbunjem, obično sakriveni duboko u šumi. Prvobitni zid najvjerojatnije je mjerio 3 – 4 metra u visinu te je bio ojačan kulama. Unatoč tome, na pojedinim su mjestima dijelovi zida bolje sačuvani ili djelomično rekonstruirani te otkrivaju svoj nekadašnji izgled. U sustav claustra Alpium Iuliarum uvrštava se također tvrđava Ad Pirum u Hrušici.

U 3. i 4. stoljeću Rimsko Carstvo potresali su nemiri. Započeti su brojni građanski ratovi, učestali su upadi barbarskih naroda koji su živjeli uz granice imperija. U ova nemirna vremena nije bilo teško doći na vlast, teže je tu vlast bilo zadržati. Brojni carevi vladali su samo nekoliko mjeseci. U takvim okolnostima rimska je vojska doživjela brojne promjene koje su se primijetile na odjeći i opremi rimskog vojnika. Novost su bile duge široke hlače, zatvorene kožnate cipele ili čizme te tunika s dugim rukavima koja je bila često ukrašena. Preko tunike su vojnici obično obukli košulju od metalne mreže ili oklop koji je podsjećao na ljuske, a na glavi su imali kacigu. Dugi ravan mač zamijenio je kratki. Češće nego dugo koplje, u rukama su imali različite vrste laganih strijela, odnosno strijele opterećene olovom, koje su mogli baciti i do 65 metara daleko. Strijele su bile pričvršćene na unutarnjoj strani velikog ovalnog štita.

Služenje vojnog roka u kasnorimskoj vojsci trajalo je približno dvadeset godina. U vojsku su se prijavljivali dobrovoljno, kasnije su sve češće dobivali i pozive. Da bi izbjegli služenje vojnog roka, mladići su se često namjerno ozlijedili (odrezali si palac). Car Teodozije (379. – 395.) zbog toga je uveo pravilo da dva osakaćena vojnika vrijede isto kao jedan zdrav vojnik. Zbog teških životnih okolnosti i relativno niske plaće puno je vojnika dezertiralo.

Za kasnorimsku vojsku je karakteristično da je bilo puno vojnika iz redova barbara. Suprotno od Rimljana bili su manje lojalni, što je uzrokovalo slabljenje snage rimske vojske.

Kula uz koju stojite jedna je od devet kula namijenjenih promatranju i zaštiti kasnorimske tvrđave. Pored nje su dobro vidljivi ostaci sporednih vrata.

Budući da je prvobitna četverokutna kula uništena, na istom je mjestu izgrađena nova peterokutna kula. Upotrijebite sporedna vrata te ju razgledajte!

Ljubičasti proljetni šafran jedan je od prvih vijesnika proljeća. Na Hrušici se može vidjeti bijela podvrsta odnosno bijeli šafran. Raste na travnjacima i snježnim dolinama, na vlažnom, hladnom i hranjivom bogatom tlu. Šafrani su jedna od prvih proljetnih ispaša koje rado posjećuju također divlje pčele.

Tvrđava na Hrušici uključena je u obrambeni sustav koji možemo i danas pratiti prema sjeveru i jugu. Iz južnog ugla, gdje se sada nalazite, vode dva ogranka prema jugoistoku i jugozapadu. Dobar kilometar dugi jugoistočni ogranak vodio je prema Velikom Bršljanovcu, brdu sedlastog oblika koji vidite ispred sebe. Učvršćen velikom kulom s vratima zatvarao je dolinu kojom je prolazila sporedna rimska cesta, čime su spriječeni obilazni manevri napadača. Jugozapadni, nešto slabiji ogranak koji je danas sačuvan u dužini od samo 60 m, braniteljima je čuvao leđa od napada iz smjera Postojnske kotline.

Stojite na dijelu tvrđave gdje su nekada stajale drvene i zidane zgrade. Spomenuti moramo jednu posebno otmjenu jer je imala peć! Topli zrak je u njoj kružio po glinenim cijevima u zidovima. Takav rimski sustav grijana naziva se hipokaust.

U prvoj polovici 15. stoljeća u napuštenoj tvrđavi, na mjestu starije crkve iz 12. stoljeća, izgrađena je gotička crkva. Posvećena je Sv. Gertrudi, zaštitnici putnika. Ako pogledom pratite kameni zid, možete vidjeti temelje polukružnog prostora u obliku svoda. Ovaj prostor, koji se naziva apsida, najvažniji je prostor u crkvi. U njemu se obično nalazio oltar.

Od prvog stoljeća na ovom se mjestu nalazila poštanska postaja, ali ostataka više nema. Rimske poštanske postaje teško možemo uspoređivati sa suvremenim poštama jer su bile neke vrste odmarališta uz cestu, slično kao danas moteli. U njima su putnici mogli prenoćiti, okrijepiti se ili zamijeniti životinje za daljnji put. Obično su se nalazile na udaljenostima koje je putnik mogao proputovati u jednom danu.

Približno na istom mjestu kao danas, već je u rimskom razdoblju prolazila nova glavna prometnica. Zamijenila je staru cestu kroz Ocru (današnje Razdrto) i skratila putovanje između Emone (današnja Ljubljana) i Aquileie (današnja Akvileja) barem za jedan dan. Rimljani su krajem 3. stoljeća na najvišem prolazu preko ceste sagradili vojnu tvrđavu i time zatvorili slobodan prolaz. Putnici su cestu prelazili kroz velebna dvostruka vrata, zaštićena visokim kulama.

Poprečni zid s kulama tvrđavu dijeli na donji i gornji dio. Na ovom mjestu gdje stojite, nalazio se prolaz, učvršćen kulom u obliku luka. Kroz kulu je vodio 5,3 metra dugi i 3,3 metra široki prolaz. Gornji dio tvrđave služio je za ispašu životinja i za taktično povlačenje vojske u slučaju okupacije donjeg dijela. U slučaju krajnje opasnosti vojnici su smjeli napustiti tvrđavu kroz izlaz u slučaju nužde na krajnjem sjevernom rubu tvrđave koji se može vidjeti i danas.

Kada sunce zagrije zrak i tlo, ženke divlje pčele traže prikladna mjesta za gnijezda. Gnijezda rade u tlo te se mogu vidjeti kako lete nisko iznad tla. Svaka ženka sagradi svoje gnijezdo, u njega snese oko deset jaja iz kojih se izlegnu radilice koje mladoj matici pomažu u stvaranju male obitelji. Na jesen svi članovi obitelji uginu, a u gnijezdima u tlu prežive samo ukočene matice. Zalihe meda ne rade jer nema nikoga tko bi se njime zimi hranio.

U slučaju zauzimanja tvrđave vojnicima je preostao samo bijeg. Tvrđavu su mogli napustiti kroz uzak izlaz u nuždi koji vidite ispred sebe. S druge strane ih je pred neprijateljem štitio obrambeni sustav koji se protezao dalje po obroncima. Provjerite širinu vrata i procijenite koliko vojnika je moglo najedanput proći kroz njih!

Bukva je najproširenije stablo u Sloveniji. U budućnosti će je biti još više jer će zamijeniti smreku koja se sadi od 17. stoljeća dalje. U nižim predjelima naraste do 40 metara u visinu, a ovdje na Hrušici je zbog zahtjevnijih životnih uvjeta nižeg rasta. Zbog dodira vlažnog i toplog primorskog zraka s hladnim kontinentalnim podnebljem čest je vjetar, dugotrajni snijeg, ponekad i led, na što se drveće svojim rastom prilagodilo.