ANTIČKI RIM SE RUŠI
U 3. stoljeću su preko granica Rimskog Carstva počeli masovno prelaziti strani narodi. Snaga do tada nepobjedive velesile polagano je počela slabjeti te je slijedio početak kraja imperija. Na prvi pogled dolazilo je do izoliranih kritičkih događaja, ali je imperij već zadesila teška kriza iz koje se nikada nije posve izvukao.
Car Dioklecijan (284. – 305.) krajem 3. stoljeća uspio je imperij stabilizirati. Temeljitim reformama je među ostalim obnovio vojsku, ali su za stanovnike bila to vrlo teška vremena, daleko od raskoši i sjaja u kojem se živjelo na početku 1. stoljeća za vrijeme cara Augusta. Možda su gospodarska i moralna kriza države dio uzroka zbog kojeg je car Konstantin I. Veliki (306. – 337.), za razliku od Dioklecijana, prihvatio kršćanstvo kao službenu religiju. Posljednjih godina vladavine cara Konstantina u imperiju je vladao mir.
Brzo su se proširili unutarnji sporovi koje su poticali različita stajališta o vođenju države, organizacijski problemi i također vjerski ratovi. Navedeno je vodilo u građanske ratove koji su slabjeli državu. Unatoč unutarnjoj krizi imperij se mogao uspješno odupirati sve većim savezima naroda koji su još uvijek pokušavali upasti preko granice. Krajem 4. stoljeća vladao je rimski car Teodozije I. Veliki (378. – 395.). U vrijeme njegovog vladanja kršćanstvo je postalo obvezna religija u imperiju, a sve koji je nisu prihvatili su progonili. Ugušio je dvije veće uzurpacije (tj. nezakonito, nasilno preuzimanje vlasti) i iznova popravio stanje u imperiju. Državu je podijelio na istočni i zapadni dio. Nakon njegove smrti vladali su njegovi sinovi, na zapadu Honorij (393. – 423.), a na istoku Arkadij (395. – 408.).
Time je Rimsko Carstvo zauvijek podijeljeno. Istočni dio, danas poznatiji kao bizantska država, razvijao se i opstao sve do kraja srednjeg vijeka. Zapadni dio životario je još nekoliko desetljeća do 476. godine, kada su ga nakon svrgnuća posljednjeg rimskog cara Romula Augustula (475. – 476.) podijelili susjedni narodi.
Nastanak sustava claustra Alpium Iuliarum može se smjestiti u vrijeme cara Dioklecijana, u razdoblje utvrđivanja imperija. Vojni stratezi možda su željeli zaštititi strateški važan ulaz u antičku Italiju, tzv. ilirsko-italska vrata – područje između Rijeke na Hrvatskom jugu i Alpa na sjeveru. Sustav je najvjerojatnije korišten samo u unutarnjim građanskim ratovima u 4. stoljeću i ne toliko prilikom upada susjednih naroda u 3. stoljeću. Nakon što je Teodozije podijelio imperij, zid je, čini se, izgubio svoju svrhu. Vrlo skromni arheološki nalazi i literaturni izvori još uvijek ne daju zadovoljavajuće odgovore o nastanku, svrsi, ulozi i napuštanju obrambenog sustava claustra Alpium Iuliarum, ali je sigurno da je sustav nastao kao dio strategije rimske države koja se posljednji put kao svjetska velesila time željela stvarati povijest tadašnjeg svijeta.